Navršilo se 70 godina od streljanja Draže Mihailovića. Pred vama je prvi i poslednji intervju njegove ćerke Gordane koji je zabilježen devedesetih godina u njenom stanu na Tašmajdanu.

– Čitavog života bila sam markirana. Udala sam se za jednog pravnika, kratko smo ostali u braku, ali nisam želila da imam djecu, da moj biljeg na njih ne pređe. Još uvijek se uplašim kad mi neko kaže da je svojoj kćerki dao ime po meni. Gordana. Strah me je da nedužnoj djevojčici ne izbaksuziram budućnost – istakla je bez gorčine Gordana Mihailović, tada krhka gospođa, kratke kose, s toplim, ali pronicljivim pogledom ispod naočara, držeći vrata garsonjere tek odškrinuta, zarobljena u nekomfornom getu uspomena.

Iako krv nije voda, Gordana Mihailović je godinama uporno izbjegavala da javno kaže nešto o svom ocu. Jednom davno je govorila i bilo je pogrešno. Vjerovala je da bi joj se to opet dogodilo i svjesno se odrekla prava na ispravku.

– Ja nemam moralno pravo da pričam o svom ocu kad sam ga se odrekla onda kada je bilo najteže. Jednostavno, stavljena sam u situaciju da održim govor protiv njega. Nisu me na to čak mnogo ni tjerali. Dovoljno je što sam tada mislila kao i oni. Nedavno su me na radiju prozivali kao na hipodromu. Javio se neki čovjek koji je tvrdio da je video moju fotografiju u novinama onda kada sam držala taj govor. Ne zna tačno kako je sve to izgledalo, ali je siguran da sam zgranula Beograd i da sam bila u tipičnoj “musolinijevskoj” pozi. Izgleda da je svima dozvoljeno da promjene mišljenje. Samo je meni to pravo oduzeto – izgovorila je to kao nekakvu završnu riječ u najbolnijem procesu generacijskih zabluda, jer je (o) svom ocu sudila sa nepunih osamnaest godina.

Ona Dražu Mihailovića kao četničkog komandanta nije ni upamtila. On za nju nije bio ni gerilac, ni Robin Hud, ni izdajnik, ni heroj, ni Čiča.

Poslije završetka studija medicine zaposlila se kao medicinska sestra. Stažirala je i specijalizirala radiologiju i postala ljekar na dječjem odjeljenju bolnice na Zvezdari.

– Tata je rođen 27. aprila 1892. godine u Ivanjici. Mislim da Mihailovići vode porijeklo iz Sandžaka. Njegov otac je kao službenik često premještan iz mjesta u mjesto. Rano je ostao siroče. Bez oca u drugoj, a bez majke u sedmoj godini. Njega i sestru su u Beogradu podizale tetke i stričevi. Moja tetka Jelica Mihailović Blečko bila je jedna od prvih srpskih žena arhitekata. Iako u ratu nije bila angažovana ni na jednoj strani, čula sam da su je u Valjevu ubili partizani, a nama su rekli da je pobjegla u nepoznatom pravcu. Otac je poslije osnovne škole i šest razreda gimnazije upisao Vojnu akademiju jer je bila internatskog tipa. S obzirom da je bio bez roditelja, htio je da ima plaćeno školovanje. Deda po majci, Jevrem Branković bio je komandant puka u Topčideru. U njegovoj jedinici služio je i princ Đorđe Karađorđević. Majka Jelica odrasla je u Topčideru, u kući pored Miloševog konaka. Pričala mi je da je princ Đorđe bio eksplozivan i pomalo paranoičan, mada su ga zavolili. Starija sestra moje majke je studirala arhitekturu u Berlinu, pa je moj djeda, za ono doba emancipovan i napredan čovjek, tamo poslao i mlađu kćerku da nauči njemački. Majka je u Prvom svjetskom ratu ostala udovica, pa je moja sestra rođena kao posmrče. Sa svojim prvim mužem zatekla se u Prizrenu, gdje je on naprasno umro, od srčane kapi. Onda je ona, bježeći od Bugara, pješke došla u Kragujevac. Ne znam tačno kako su se ona i otac sreli, ali vjenčali su se 1920. Bilo nas je četvoro djece: Branko, Ljubivoje koji je umro kao beba, Vojislav i ja. Živjeli smo u skromnoj kućici u Bregalničkoj ulici na Crvenom krstu. Bila je to prava periferijska kuća sa zastakljenom verandom, šporetom na drva i sobama u koje se ulazilo kao u “vagon li”. Imali smo mnogo ljubimaca, mačaka i kučića, a otac je u štali držao i svog konja. Provodila sam obično i jednostavno djetinjstvo. Kada je tata dobijao prekomandu, mi ga, u najvećem broju slučajeva, nismo pratili. Uvijek je vodio računa da li neko od nas ima dvojku. Mene nije imao razloga da grdi, jer sam bila dobar đak. Ne sjećam se da se ikada sa nama šalio. S majkom smo bili veoma prisni. Najviše sam se igrala sa svojom braćom, a najbliskija sam bila sa Vojom. Rat je prekinuo te bezbrižne dane.

Izletjela sam na ulicu 27. marta, gotovo radosna, jer smo svi vikali da nećemo Nijemce, ne shvatajući da sledi jeziva odmazda. Oficiri su s jednog balkona kuće u Sredačkoj ulici držali govor okupljenom narodu, pominjući puč. Odjednom smo moja drugarica i ja primjetile grupu starijih studenata koji su se priključili demonstrantima, nastojeći da iskoriste gužvu i ubace svoju parolu: “Savez sa Rusijom”. Smetala nam je njihova galama, jer smo htjele da slušamo oficire Jugoslovenske vojske, a oni su ih stalno prekidali. Kada je poslije nekoliko dana počelo bombardovanje, nismo mogli da vjerujemo. Bili smo ubjeđeni da je u pitanju vojna vežba. Uskoro je neki folksdojčer doveo Nijemce po naš crni “ševrolet”. Otac nas je tim kolima vozio po Sloveniji, a jednom smo svi zajedno išli u Ivanjicu da obiđemo grobove njegovih roditelja. Kad smo čuli da dolaze Nijemci, mi klinci smo brže-bolje sakrili ključeve od auta, a neko nam je savjetovao da u rezervoar sipamo šećer da kola ne bi mogla da krenu. Nijemci su ga ipak konjima izvukli.

Oni su već od 1941. počeli da upadaju u našu kuću. Večerali smo kad se pojavila njihova vojna policija. Odmah smo ustali od stola. Jedan oficir koji nije skidao pogled s mene, naredio je da se izvrši pretres. Usput me je pitao kako se zovem i gotovo šapatom rekao: “I ja imam toliku kćerku u Njemačkoj.” Dozvolio mi je da nastavim večeru, ali sam se jogunasto usprotivila: “Izgubila sam apetit!”

Ispreturali su čitavu očevu biblioteku, uglavnom stručnih knjiga i u jednoj od njih pronašli njegovu fotografiju u uniformi. Nijemac je bio zgranut: “Pa, on je oficir, a mi smo mislili da je hajduk!”

Gestapo je bio nešto sasvim drugo. Bez pitanja su odveli mamu i Branka.

Kada se to dogodilo, odlučila sam da sa svojom tetkom, majčinom najmlađom sestrom, odem kod Milana Nedića i molim ga da se za njih zauzme. Kad smo stigle, prišla sam šalteru i, pošto sam bila malog rasta, uhvatila sam se za ivicu staklenog prozorčića. Rekla sam ko sam i koga tražim. Portir je stavio svoje ruke na moje, što me je veoma uplašilo. Pomislila sam da se otrgnem i pobjegnem. Umirio me je riječima da je dobio nalog da me odmah pusti kod generala Nedića.

Tetka i ja smo sa strahopoštovanjem ušle u njegov veliki kabinet. Prilično smotano i mucajući zamolila sam ga da nam pomogne. Valjda zato što sam bila sitna i žgoljava, Nedić mi se učinio ogroman i snažan. Prema meni se ponašao neobično ljubazno. Čak toplo i prijateljski. Tetki je sa divljenjem rekao kako mu je njen otac bio profesor u školi. Sjetio se i da se bavio inovacijama u vojsci, jer je patentirao “poljsku pokretnu kabinu za pješadiju”. A onda se okrenuo ka meni i svečano saopštio: “Ja sam bio učenik tvog djede, a tvoj otac je bio moj đak!”

Ipak smo 1942. po nalogu Gestapoa prebačeni u logor na Banjici.

Gospode Bože, što je onaj Vujković bio zlikovac! Omanji, dežmekast, zao i užasno grub. Ne zna se ko je bio gori: on ili plavi i krivonogi Nijemac Kening. Po čitav dan smo osluškivali pucnje iz dvorišta. Uvijek je neko od naših odlazio. Pošto sam bila klinka, mene nisu mnogo zarezivali. Eventualno sam mogla greškom da budem odbrojana, jer je i Nijemcima valjda bilo jasno da nemam šta da priznam. Majka i ja smo bile u istoj sobi sa Slobodom Trajković, vjerenicom Ive Lole Ribara, koja je pripadala ilegalnom pokretu. Nikada neću zaboraviti njenu krhku figuru, prozračni ten i divnu plavu kosu koja se zavijorila na vjetru kada su je odveli na streljanje.

Hronika najavljenih smrti je mogla da se nastavi. Po izlasku iz logora, Gordana i Branko su preko skojevskih veza tražili da im se organizuje bjekstvo iz Beograda i prebacivanje u partizane. Pošto nikakav odgovor nije stigao, povezali su se sa četnicima i preko njih stigli u Kosjerić. Tada su poslednji put vidjeli oca. Septembra 1944. zarobili su ih partizani. Pričalo se da je general Peko Dapčević, kad ih je vidio, pitao šta će s tom djecom. “Nisu oni krivi što im je otac Draža Mihailović” – kažu da je tada rekao.

Gordana je poslata na Sremski front, gdje je ranjena u nogu i u bolnici je ostala do kraja rata. Po ratnoj legendi, Branko je u partizanskoj koloni ušao u Kumrovec. Njihov brat Vojislav poginuo je negdje na Zelengori maja 1945. Kuću na Crvenom krstu Nijemci su demolirali i opljačkali. Odnijeli su čak i stvari sa tavana. Komšije su pričale da su njemački vojnici na kamion zadenuli čak i metlu.

Jelica Mihailović je samo jednom posjetila muža u zatvoru. Razgovarali su o Vojinoj pogibiji. Draža je na parčetu papira nacrtao teren i mjesto sa svim oznakama groba.

Gordana je život nastavila sa majkom. Kao student bila je član KPJ. Jednog dana, famozne 1948. pozvao ju je gensek i obavestio da je određena da na prvom sledećem sastanku drugarski kritikuje kolegu jer je prodavao Grolovu “Demokratiju” i zbog toga već odležao godinu dana u zatvoru. Trebalo je i da traži da se on kao neprijatelj izbaci sa fakulteta. Ljutito je ustala: “Nisam se prijavila da govorim, ali kada ste me već prozvali, reći ću ono što mislim. Ko je nas ovlastio da pravimo hajke na svoje kolege? To nije posao ni zadatak ove partije.”

Poslije kratkog vremena uhapšena je kao informbirovka. Upućena je prvo u logor u Ramskom ritu, kod čuvenog upravnika Veselina Popovića. Nije ga upamtila kao zgodnog i lijepog čoveka, možda zato, kako mi je opisala, “što ram oko njega nije bio baš za gledanje”. Doživjela ga je kao islednika koji se neobično i neobjašnjivo ponašao.

Kad je on pobjegao u Rumuniju, komandu je preuzela zloglasna Marija Zelić.

– Tek tada mi je postalo jasno zašto me je Veselin po najvećem mrazu slao u samicu ili bi, kao slučajno, u mojoj ćeliji zaboravio cigarete.

Poslije Golog otoka i Svetog Grgura zarekla se da više nikada neće otići na more. Kada su je konačno 1952. godine pustili, svi su se od nje sklanjali.

– Na hodniku fakulteta se usudio da mi priđe samo Maksim Šternić. Iskreno se obradovao: “Vratila si se, konačno!”

Jedino što je posle svega želila bilo je da je niko ne prepoznaje kao Dražinu kćerku. Čak ni mnogo godina kasnije, kada se o njemu počelo drugačije misliti i govoriti, nije bila sigurna da li bi se s mrtvim ocem lakše sporazumela.

Tog februara 2014. kada je otišla, uspjela sam da zamislim kako ona i njena najbolja prijateljica u “folksvagen bubi” tutnje Evropom, kao Telma i Luiz iz sedamdesetih. Ko zna, možda se tako vraćala na mjesto kome je pripadala.

– Bila je dječji lekar u mojoj osnovnoj školi ‘Đuro Strugar’ na Paliluli. Pamtim je kao divnu i blagu osobu. Ipak, svi su stalno šapatom mrmljali: ovo je kćerka Draže Mihailovića” – napisao je Mile Beograđanin u jednom od mnogih onlajn komentara.

Takav je život koji je živela Gordana Mihailović,….