Ovo je 103. godine stara partizanka Lucija Novaković uz Hrvoja Mimicu jedina još živa pripadnica legendarne Druge dalmatinske brigade.

Prošla je sve borbe i ofanzive od Neretve i Sutjeske do Mostara i Trsta. Najteže je bilo na Neretvi .

Na Neretvi si mora preplivat, i kako uđeš u vodu, sve se zamrzne na tebi. Preplivala sam i sila na zid, i mislim u sebi: ja više ne mogu. Onda je komandir posla kurira po mene: “Ajde, drugarice Luce!” I onda sam se digla i uvatila konju za rep, da me vuče. Nakon prelaska Neretve čekala ih je dramatična noć: – Po noći smo se izmišali sa četnicima. Oni su bili gori, a mi doli, i onda smo se popeli, pa pipaj jel mu na kapi kokarda ili petokraka. Ako je kokarda, bodi!

Te noći je i ranjena u leđa od četničkog metka. Tu je posljednji put vidjela brata Zdravka.

Dva su mi brata poginila u partizanima i jedna sestra: brat Zdravko na Neretvi, brat Vojko kod Sinja, a sestru Mariju su uvatili četnici i ubili skupa s ranjenicima. Samo je brat Trpimir osta živ, i ja.

Do svoje 95. godine šjora Lucija je sama brinula o sebi, ali tada je pala i slomila karlicu. Potom je u 98. godini slomila prvi kuk, a u 100. godini i drugi, pa se danas otežano kreće. Lani je dobila upalu pluća i liječnici su bili zabrinuti za ishod, ali neuništiva partizanka je ozdravila. Bog je, kaže, zaboravio njezinu adresu.

I danas sanjam slike iz rata. Nekad sanjam mrtve drugove kako me drže za ruku, a nekad četnike. Pa se probudim i vičem da su došli četnici, a sin mi kaže: “Majko, nema nikoga.” – Molim vas, napišite da pozdravljam sve preživjele drugove i drugarice iz NOB-a, uz partizanski pozdrav “Smrt fašizmu – sloboda narodu”.