Milunka Savić, najpoznatija srpska žena ratnik, rodila se 1888. godine u selu Koprivnica blizu Jošaničke Banje, u porodici zemljoradnika Radenka i Danice. Ratovala je kao dobrovoljac u oba Balkanska i Prvom svjetskom ratu (1912. – 1918.).
Prema priči, ova dvadesetčetverogodišnja čobanica iz Raške prijavila se u dobrovoljce uoči Prvog Balkanskog rata 1912. godine iz žarke želje da se s puškom u ruci bori za oslobođenje svog naroda. Prema drugim, nedovoljno provjerenim i manje vjerovatnim pričama, to je učinila da bi spasila jedinog brata Milana.
Milunka je skratila kosu i prerušena u muškarca prijavila se u vojsku pod imenom Milun. Raspoređena je u Drinsku diviziju i u njenom sastavu bila u oba Balkanska rata. Učestvovala je u opsadi Skadra, krajem marta 1913. godine, i u Bregalničkoj bici, 30. juna-9.jula 1913. godine. Istakla se kao hrabar borac i izvanredan bombaš. Dobila je kaplarski čin, odlikovana je i postala komandir bombaškog odjeljenja. Ipak, pošto je jednom prilikom ranjena u grudi, u bolnici je otkriveno da je hrabri Milun zapravo Milunka! Hjeli su da je demobilišu, ali je Milunka prijetila da će se odmetnuti u hajduke. Ostala je u Drinskoj diviziji, i više nije morala da se krije kao djevojka. Zbog svoje hrabrosti i ratničke vještine, već je bila poznata u čitavoj Srbiji, uvažavana i voljena od svojih vojnika i starješina.
Kada se na oglas mobilizacije 1914. godine javila u svoju oblasnu komandu, odbio ju je lično budući vojvoda Stepa Stepanović, ni načelnik Vrhovne komande, vojvoda Radomir Putnik nije želio da je mobiliše, osim kao bolničarku. Primljena je, kao komandir jurišnog bombaškog odjeljenja, tek na intervenciju četničkog vojvode majora Voje Tankosića. On je vojvodi Putniku opisao kao neustrašivu djevojku, brzu, okretnu, snalažljivu, lukavu, kao vidru. Ratovala je naredne četiri godine rame uz rame sa muškarcima, svojim saborcima iz Drugog pješadijskog puka “Knez Mihailo” nazvanog još i “Gvozdenim pukom”, i opet se isticala svojom hrabrošću. Naročito se istakla tokom Kolubarske bitke, kao i u borbama na Solunskom frontu. Za ukupno šest godina ratovanja preživjela je devet ranjavanja artiljerijskim šrapnelima, mecima i bajonetima. Teško ranjenu drugovi su je prenijeli i preko Albanskih planina sve do Krfa. Sa Solunskog fronta dva puta je zbog rana morala na oprovak u francuske vojne bolnice u sjevernoj Africi, ali se uvijek vraćala na prve borbene linije. Unapređena je u čin pješadijskog narednika Srpske vojske i postala je legenda Velikog rata. Sama je govorila da je od oca Radoslava naučila da se bori za život, a ne da ubije ljude. Zato je često i zarobljavala veliki broj neprijateljskih vojnika. U bici kod Crne rijeke zarobila je 23 bugarska vojnika! Jedan od njih ju je kasnije pronašao u Beogradu, sprijateljili su se, a Milunka ga je oženila jednom od svojih usvojenica.
Za svoje podvige na bojnom polju odlikovana je najvećim srpskim i stranim odlikovanjima. Nosilac je dva ordena Karađorđeve zvijezde sa mačevima, više Zlatnih i Srebrenih medalja za hrabrost “Miloš Obilić”, Spomenice rata za oslobođenje i ujedinjenje (1914.-1918.), Albanske spomenice 1915. godine, dva ordena francuske Legije časti, ruskim Krstom Svetog Đorđa Pobjedonosca, engleskog ordena Svetog Mihaila, i jedina je žena u istoriji nosilac Ratnog krsta sa zlatnom palmom. U Milunkinu čast su podizane i srpske i savezničke zastave, počast su joj odavali Arčibald Rajs, admiral Emil Gepart, maršal i vojvoda Franše Depere. Sredinom 1918. godine Vrhovna komanda svih savezničkih armija izdala je pismenu pohvalu junaštvu srpskog narednika Milunke Savić, uz naređenje da se pročita pred strojevima svih jedinica Antante u stavu mirno. Ovakva počast nije ukazana nijednom oficiru i generalu u Prvom svjetskom ratu. Francuzi su je nazvali “Srpskom Jovankom Orleankom”.
Milunka je demobilisana 1919. godine poslije službovanja u Sarajevu. Odbila je ponudu da se preseli u Francusku, i prima francusku vojnu penziju. Udala se 1923. godine u Mostaru i dobila kćer Milenu. Prema nekim izvorima muž ju je ubrzo napustio, dok drugi kazuju da je preminuo. U svakom slučaju, Milunka se sama snalazila i borila za život. Kao dobrovoljac dobila je malo imanje nedaleko od Novog Sada, i tu sazidala kućicu, koju je ubrzo poklonila sestri Slavki, a ona je prešla da živi u Beograd. Radila je kao krojačica u fabrici vojnih uniformi, potom je bila kuvarica i na kraju spremačica u banci. Milunka je, pored svoje kćerke, odgojila i tri usvojenice: Milku, dijete koje je pronašla na željezničkoj stanici, Radmilu, svoju sestru od ujaka i Zorku, siroče iz Damacije. Pored toga, iškolovala je još 32 djece, što od rodbine, što sa strane. Milunka je pored skromne plate primala i nešto invalidnine, kao i neka sredstva od francuske vlade, ali je zahvaljujući svojoj darežljivosti i humanosti, uvijek živjela skromno, neprestano pomažući druge.
Milunka Savić je zbog odbijanja saradnje sa Nijemcima ili Nedićevom vladom (1941./42.) bila zvjerski pretučena pred svojom djecom i provela je deset mjeseci u Banjičkom logoru.
I poslije rata nastavila je da živi skromno u Beogradu. Radila je kao spremačica u privatnoj kafani u Pop Lukinoj ulici broj 6, sve do njenog zatvaranja 1954. godine. Nikada se nikome nije žalila i nikada ni od koga nije tražila pomoć.
Umrla je u Beogradu, 5. oktobra 1973. godine. Sahranjena je na Novom groblju u Aleji zaslužnih građana, bez pompe i fanfara,….
Neki drugi bi se otimali da u svojoj istoriji imaju ovakvu ženu, u Srbiji je to sasvim normlano, pa čak i olako zaboravljeno,….
Kad je Milun postao Milanka,…
– “Samo da me ne rane. Dobro, ako me već rane, neka to bude u nogu, ili ruku. Može i u glavu, samo da ne bude u grudi! Otkiće da sam žensko. Kad ono kao u inat, metak udari pravo u grudi. Osvijestila sam se u previjalištu. Bože, kada se toga sjetim: bolničar stariji čovjek, žurno mi skida koporan da vidi gdje sam ranjena. Kada je vidio, stao je kao gromom pogođen. Počeo je da doziva u pomoć. Mislim u sebi, šta je tu je, ne mogu više da krijem. Nisam više Milun, nego Milunka” – prisjećala se žena heroj svog ranjavanja u Prvom svjetskom ratu.
Nema komentara