Obzirom da svako sebi daje za pravo da priča o prelaznim rokovima u Borcu, a ja vidim da lupetaju i govore neistinu, te da svako sebi ”podiže” zasluge, radi istine jaću pokušati, u kraćim crtama, da objasnim neke prelazne rokove koji su uspješno završeni, ali i neke koji nisu, poput Veselina Vujovića i Đurađa Trbojevića iz Crvenke. U oba ova slučaja pitala se politika.

Mene se pitalo za sve

Dakle, što se tiče prelaznih rokova u Borcu, tu se oko svega isključivo pitalo mene! Naime, Izvršni odbor kluba imao je puno povjerenje u moj rad, pogotovo što sam svake godine, po završnom računu, tražio da inspektori SDK izvrše pregled poslovanja, što je uvijek bilo pozitivno, i na taj način su ”prijateljima” kluba zatvarana usta. Niko nije volio da neko ima uspjeha u radu kluba, ali se na to ne može uticati jer smo takvi kakvi smo!

Ovdje ću se bazirati samo na neke prelazne rokove u rukometu. Ništa Borac nebi uspio da snimo imali pomoć, najveću od Abaza Arslanagića, ali i od Nebojše Popovića. Tu još moram da spomenem i Zlatana Arnautovića, koji je kao golman mogao da ocijeni ko je dobar igrač, baš kao što je to prije njega radio još jedan stariji golman, Mile Kekerović.

Grupe za praćenje igrača

Prvo smo u klubu formirali grupe za praćenje igrača interesantnih za Borac. Primjera radi, za područje Slovenije bio je zadužen Rade Radniković, preko kojeg smo angažovali Iztoka Puca i Jani Čopa. Za BiH, ali i cijelu tadašnju Jugoslaviju bio je zadužen Abaz Arslanagić, i tu smo mnogo koristili njegovo znanje i ime. Naravno, pomagali su nam i mnogi drugi naši bivši igrači, a tamo gdje nismo mogli da priđemo, tu je uskakao tadašnji član uprave, Ratko Dejanović koji, na žalost, nije više među nama.

”Seoska politika” Mladosti

Počeću od banjalučke Mladosti gdje je bilo dosta interesantnih igrača, poput Straživuka, Arapovića i Smajlagića. Koliko god bio dobar, Straživuka baš i nismo htjeli jer smo na njegovom mjestu imali Momu Golića pa nije bilo potrebe da, bez ikakve potrebe, gomilamo igrače. Ali smo bili zainteresovani za pivota Smaju Arapovića, kada je Nebojša popović otišao na odsluženje vojnog roka. Međutim, Mladost jer tada imala ”bolesnu” upravu, na čelu sa Duškom Tomićem, koja je imala ambicije da uguši Borac. Prava ”seoska politika”! Mi smo prvo uzeli Smaju Arapovića, potom i Irfana Smajlagića, i onda sam Ratku Dejanoviću rekao da se Mladost uništi jer tamo nisu htjeli da poštuju politiku Grada da je nosilac razvoja u muškom rukometu Borac, u košarci KK Borac, a u fudbalu FK Borac.

Smajlagić je došao za gramofon

Pa i danas je nemoguće da jedan grad finansira dva kluba u istom rangu takmičenja. Dakle, Ratko Dejanović je imao zadatak da riješi taj problem i to je odradio zaista uspješno i Mladost danas više skoro i ne postoji.

Posljednji rukometaš kojeg smo im oteli bio je Irfan Smajlagić, i tu su mi pomogli tadašnji članovi uprave Mladosti, Dr Boško Miljević i Boris Zrile. Sam Smajlagić nije tražio nikakve uslove, osim da mu se kupi gramofon. To smo i uradili u prodavnici ”Gvožđar”, gdje smo mu uzeli tada najpopularniji gramofon – ”Tosku”.

Radinković zaslužan za Puca i Čopa

Kada su u pitanju Iztok Puc i Jani Čop, teren za njihov dolazak je pripremio Rade Radinković. Naš nekadašnji golman, Mile Kekerović, nam je rekao za golmana Hamzaliju Čataka iz Bosanske Gradiške, i taj transfer smo sa uspjehom odradili. U istom periodu Kekerović nam je rekao i za Pavla Jurinu iz Našica. I otišli smo Pero Janjić, Ako i ja da ga pogledamo na jednoj prijateljskoj utakmici. Igralo se na vanjskom terenu, po kiši, i Janjić nije bio zadovoljan, dok smo Ako i ja bili zadovoljni viđenim. Pošto je Pero Janjić tada bio trener prve ekipe, nsimo ga angažovali.

Ovdje nema Rubina

Zanimljivo je šta se poslije desilo, kada je Jurina već postao prepoznatljiv. Još uvijek je igrao za Našice i Ratko Dejanović i ja smo se uputili na jednu utakmicu. Kada smo stigli, već je u klupskim prostorijama sjedio tadašnji trener Partizana iz Bjelovara, Zvonko Jandroković, i pisao ispisnicu za Jurinu. Kada je vidio Raleta i mene, odmah nam je naručio vinjak ”Zrinjski” jer, kako nam reče ”ovdje nema Rubina”! Nakon toga, Pero Janjić mi je rekao da ga više ne vodim da gleda igrače. Rekao mi je ”dovedi drvosječu, a ja ću od njega napraviti igrača!” To je Pero i radio, da sada ne nabrajam te ”drvosječe”.

Kako je doveden Koso

Kada je u pitanju Vojvodina, za to područje zadužen da prati talente bio je prvi trener Zdravka Rađenovića, Žare Ikonić iz Bačke Palanke. Branka Štrpca je otkrio Abaz Arslanagić, a ispisnicu za njega je isposlovao Josiš Glavaš. Istina, bilo je nekih problema, ali je sve to Josip sa uspjehom riješio. Ako je otkrio i Envera Kosu, a za njega smo pune tri godine vodili pravi ”rat”.

Kada smo napokon postigli dogovor, ponovo je ispao problem. Naime, Radnički iz Goražda je u Beogradu trebao da igra odlučujuću utakmicu za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije, protiv Borca iz Uroševca. Tada mi je u hotelu Putnik, u Beogradu, predsjednik Radničkog, u to vrijeme direktor ”Pobjede” iz Goražda, Srećko Ivanović, sa kojim sam se sve dogovorio, rekao ”Miro, ako uđemo u ligu, Enver Koso neće doći u Banjaluku, zaboravi moje obećanje!”

Sve to slušao je i Ratko Dejanović koji me je ispod stola udario nogom, kao znak da više ne pričam o Kosi. Prestali smo sa pričom na tu temu, Radnički nije ušao i Prvu ligu, a Borac je Kosu dobio na arbitraži Rukometnog saveza BiH. Najbolji igrač Radničkog, Borko Jovičić, od huje izvalio radijator u svojoj hotelskoj sobi. Nikada nisam upitao Ratka Dejanovića kako je sve to sredio, ali je bilo uspješno!

Beli stigao za džabe

Kada je u pitanju Zdravko Rađenović, njega smo neočekivano dobili popuno džabe! Još 1972. godine, na Konferenciji gradova održanoj u Rijeci, predsjednik opštine, Seid Maglajlija, potpredsjednik Borca Midhat Dujso i trener Vojo Misaljević su pokušali, ali nisu uspjeli. Poslije smo Rade Radniković i ja otišli u Rijeku, riješeni da ga dovedemo u Borac, po cijenu jednogodišnje pauze. Tako smo i uradili, a onda je tadašnji sekretar Kvarnera, Ivica Bilić, inače iz Travnika, nazvao i rekao da su se u Rijeci pomirili sa tim da će Rađenović ostati u Banjaluci po cijenu pauze. Predložio mi je tada da se, pošto je krenuo za Travnik, nađemo naveče u hotelu Palas i da ponesem 500 dinara za ispisnicu. To sam prenio članu upraveDragi Roboviću koji je odmah rekao da će on ići na dogovor. Nisam imao ništa protiv, a Roboviću sam rekao da ponese potvrdu da je isplaćen dogovoreni iznos, i da je njih obojica moraju potpisati. Tako je i bilo, dobijena je ispisnica i Beli je postao igrač Borca.

”Zaboravni” Robović

Uspjeli smo da riješimo taj transfer najviše zahvaljujući upornosti Dr Nebojše Popovića koji je insistirao da Rađenović pređe u Borac. Sve ostalo bila je samo tehnika. Naravno, ni to nije moglo da prođe bez problema jer je Riječki SUP pokrenuo istragu oko uslova pod kojim je Rađenović prešao u Borac. Tada je taj isti Drago Robović, koji je i isplatio novac za ispisnicu, pokušao da mene okrivi za malverzaciju. Kada sam mu pokazao potvrdu sa njegovim potpisom, počeo je da se izvinjava, kao da je zaboravio, i nikada poslije toga nismo bili bliski kao prije. To su takvi ljudi, žele da budu u centru pažnje, ali kada dođe do problema, nisu oni prava adresa za njihovo rješavanje, nego Miro Bjelić.

Falsifikat iz Medveščaka

Zanimljivo je kako je Zlatan Saračević otišao iz Borca. Prvo finale Kupa SFRJ koje smo u Zagrebu izgubili od Medveščaka. Njihov igrač Boris Jarak dao je, pored Saračevića, deset golova jer ga je ovaj puštao. Pregovorima oko njegove ispisnice koji su vođeni u prostorijama Borca, prisustvovali su Zlatanov otac Hamdija i tadašnji predsjednik Medveščaka, Miler. Sa Borčeve strane prisustvovao je član uprave Bobo Dodig, dok sam ja tu bio na molbu Mome Golića i još jednog člana uprave, Rade Karanovića. Miler je iz Zagreba donio peti primjerak kao dokaz da je uplatio 20.000 DM na ime obeštećenja, ali sam mu ja rekao da mu ne vjerujem i da je to lažni primjerak. Tokom razgovora ja sam poslao Bobu Dodig u SDK da provjeri i, normalno, novac nije ni bio na našem računu. Ponovio sam Mileru da nam je dao falš primjerak i rekao Momi Goliću da mu ne treba dati ispisnicu.

Međutim, Rade Karnović, predsjednik finansijske komisije Borca, rekao je da je to ipak ispravan primjerak i Golić je ipak napisao ispusnicu. Istog dana, oko 16 časova, nazvao me Rade i rekao da je to ipak bio falš peti primjerak.

Rješenje na prvu

Srećom, imao sam odmah rješenje za taj problem. Pošto nismo još uplatili štampanje Monografije Borca, tadašnji direktor štamparije, Kulenović, sa kojim sam išao u Gimnaziju, prihvatio je da se cijena Monografije umanji za taj iznos. Odmah sam nazvao člana uprave, Pezića, i rekao mu da se ne hvali kako je ”zajebao” Miru Bjelića. Jer, Borac je to naplatio, a ako već mora nekoga da proziva, onda neka to budu Momo golić i Rade Karanović. Svjedok tih događaja bio je Bobo Dodig i on može da potvrdi ovu moju priču.

U sljedećem nastavku biće priče o nekim drugim igračima.