Irfan Tetarić (79), unuk čuvenog i u pjesmi opjevanog Latif-age, ljubomorno čuva uspomene na svog djeda, ne krijući, a to s ponosom i ističe, da je stalno imao na umu djedove riječi: “Irfane, kada porasteš, šta god bio, šta god stekao, budi čovjek. Ne cijeni ljude po vjeri i naciji, nego po tome kakav je ko čovjek”.
– Te njegove riječi, vjerujte mi, i dan danas nosim u srcu i u duši, u uspomenama na njega. Moj djed je bio školovan čovjek, jer je u to doba imao završenu Trgovačku akademiju. Kada je Austrougarska, odlukom Berlinskog kongresa, anektirala Bosnu, ovdašnji Bošnjaci i Srbi su teško primili novog tuđina. Hrvati su se manje-više držali po strani. Počelo je masovno iseljavanje Bošnjaka u Tursku. Moj djed Latif-aga, jedan od uglednijih ljudi tog vakta u Čelincu, agitovao je u narodu da se ne seli u Tursku, govoreći im: “Tuđinac je tuđinac, bio on Turčin ili Švabo, jer su Bošnjaci, Srbi i Hrvati porijeklom Južni Sloveni. I Slovenci su Sloveni, kao i Poljaci i Slovaci.” Njegov najbolji prijatelj, jaran Sulejman Selman je opet, bio za to da se Bošnjaci isele. E, baš na jednom teferiču, uz Vrbas u Šeheru, kada je pao i dogovor da jedna delegacija viđenijih Bošnjaka ode u Tursku, kako bi izvidjeli cjelokupnu situaciju, spjevana je i pjesma: “Put putuje Latif-aga sa jaranom Sulejmanom…” Moj djed je, ne bi li privolio Sulejmana da ostane u Banjaluci, sročio stihove stare sevdalinke. Ali, ima i druga verzija, da je tvorac pjesme Srbin, izvjesni Petar, seoski bekrija, kojeg je Latif-aga volio, jer je bio šeret. Nije to ni toliko bitno, koliko je važno da je pjesma, poput čuvene Šantićeve “Ostajte ovdje”, postala simbol otpora prema tuđinu. Vremenom, pjesma je postala i ostala simbol sevdaha, bez kojeg je malo koje veselje moglo proći – priča Irfan.
Latif-aga je, prema kazivanju starijih Čelinčana, bio jedan od uglednijih ljudi tog vremena. Držao je han, a u okviru hana imao je trgovinu, mehanu i brijačnicu. Pored Tetarića hana, tu su još bili Nezirevićev han, Hadžića han, Kalavrkin han i još neki, ali bi svijet, nekako najviše navraćao kod Latif-age.
– Moj djed nije pravio razliku među ljudima. Ko god da je došao u prodavnicu da nešto kupi, nije se vraćao kući bez robe, imao ili nemao novca. Čuvam i danas teku u koju je unosio imena dužnika, ali ni pored jednog imena, a najviše je bilo Srba, nije zapisao datum do kada treba da plati robu. Vjerovao je ljudima, a ljudi su vjerovali njemu. On je i predvodio delegaciju, zajedno sa Sulejmanom Selmanom, koja je bila u Turskoj. Kada je vidio šta im Turci nude, da su to male kućice nabijače, jer su im zidovi bili od nabijene ilovače, moj djed nije imao dileme: “U Tursku neću ni u bijele dvore, a kamoli u one kokošinjce”. Po povratku iz Istanbula , odlazio bi svaki dan među narod i agitovao da se ne ide u Tursku. Da nije bilo mog djeda, ko zna da li bi iko od Bošnjaka i ostao ovdje. Objašnjavao je narodu da su Turci porijeklom Mongoli. Ni iste rase nismo, a kamoli nacije – nastavlja priču unuk čuvenog Čelinčanina.
Latif-aga je svako veče išao i kod svog prijatelja Sulejmana, ne bi li ga odvratio od nakane da se odseli. Uzalud. Sulejman je pokupio porodicu i zapucao u Tursku. Njegovi potomci žive u Istanbulu. Bave se izradom narodnih rukotvorina, najviše starinskog posuđa.
Sulejman je, kažu, opet nagovarao Latif-agu da dođe u Istanbul sa porodicom. Nudio mu je dobru kuću i trgovinu, jer se on snašao i poslije postao jedan od bogatijih trgovaca u gradu na Bosforu. Na sve poruke svog jarana, Latif-aga se oglušio i ostao da živi u Čelincu.
– Meni nigdje nije ljepše nego kod svoje kuće, znao je reći, ako bi ga ko priupitao što i ti ne osta u Istanbulu.Vidiš bolan, Sulejmana, postade bogat… Bogatstvo je u duši, a ne u novcima – znao bi da kaže Latif-aga.
I tako on dočeka i Prvi svjetski rat. Austrougarska vlast pokupi mladež, dobiše uniforme, poslije kraće obuke banjalučka regimenta bi poslana na istočni front. I tada je Latif-aga potajno, da se glasine ne šire, ubjeđivao sve, bez obzira na to da li su bili Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, da na braću Ruse ne treba pucati, nego da se prvom prilikom predaju. Tako i bi. I niko nije smatran ratnim zarobljenikom. Jedni su oblačili rusku uniformu, drugi su se zapošljavali, a Latif-aga je 1917. godine zadojen Lenjinovom idejom o novom, pravednijem poretku, bio učesnik Oktobarske revolucije. Nije mu se ostajalo u Rusiji i poslije osam godina vrati se u Čelinac, gdje je i umro, 1957. godine. Za života je stekao poveliko imanje. Imao je tri sina i kćerku, ali je dobar dio svog imetka zavještao svom unuku Irfanu, kojeg je, to nikada nije krio, najviše volio.
– Ja sam ponosan na svog djeda i sve što sam činio u životu, činio sam kako bi drugima pomogao. Ali, o tome neću. Neka jednoga dana moja unučad pričaju o svom djedu Irfanu, kao što ja sada spominjem i pričam o svom djedju Latif-agi. Jedino što bih rekao da sam penziju stekao kao nastavnik istorije i geografije i da sam nosilac Titovog Ordena sa srebrnim vijencem. Moja supruga Zelkida i ja stekli smo troje djece, kćerke Indiru i Aidu, te sina Moamera. Naša unuka Una je zlato – kaže na kraju Irfan i onako spontano započe onu znanu:” Put putuje Latif-aga, sa jaranom Sulejmanom…”

                                                                                                                                                                                                                           “Narodne novine”                                                                                                                 

Humanitarac

Latif-aga je bio i veliki dobrotvor. Nijedna humanitarna akcija nije mogla proći, a da on ne da ponajveći prilog. Pomagao je gradnju puteva, ćuprija, škola…