Odluke Kriznog štaba za vanrednu situaciju ponovo se rastužile brojne sportske radnike, među kojima je svakako najviše onih fudbalskih. Ništa od fudbala, još uvijek, već 15 dana je zabrana igranja, treniranja, izuzev za premijerligaše i prvoligaše.

Međutim, to je 19 ekipa, a u Srpskoj ih ima 250!

Na adresu našeg portala stiglo je na desetine vapaja sportskih radnika i klubova, ali uz konstataciju da ne žele oni biti prvi koji će o ovome progovoriti, bojeći se valjda nekih kazni, a da li ima veće od ove koja vam gasi život, onaj fudbalski….

Činjenica je da će sa ovim udarom koji će trajati ko zna koliko još, klubovi doći na rub. Tereni su već zapušteni, nema ko da ih kosi, igrači ne treniraju, sve je ubijeno, i kada dodate tome svemu finansijski aspekat, u kojem se klubovi nalaze već više od godinu dana (ni prije toga nije bilo bolje), dolazimo do sumorne slike, da će ovog ljeta sa scene nestati bezbroj onih malih, bez kojih sutra neće biti ni velikih, ma koliko oni mislili da su veliki.

Ogromno razočarenje vlada u sportskim krugovima, jer dozvoljen je rad šoping centrima. Zar je to budućnost Srpske? Svi u šoping centre, tamo ćemo odrastati, i djecu vaspitavati. Izuzev razumnog objašnjenja da u štabu sasvim sigurno sjedi neko ko bolje lobira za šoping centre od sportskih događaja na otvorenom, drugog objašnjenja nema! Parkovi su nam puni, ali stadioni prazni. Dječija graja, izuzev onih odabranih, stala je i pitanje hoće li se ikada više čuti, bar na nekim igralištima, jer gospodo u Kriznom štabu, nemaju svi stadione. Djeca se raduju i igralištima, a njih je preko 200 u Srpskoj koje ste zatvorili….

Da li je iko razmišljao da je zaustavio život u Mrkonjić Gradu, Laktašima, Višegradu, Sokocu, Tesliću, Kneževu, Brodu, Srpcu, Šamcu, Čelincu, Nevesinju, Srebrenici, Gacku……

Što duže budete čekali, i kada jednog dana donesete odluku da se sve vrati u normalu, nećete imati koga vratiti. Da li ste se zapitali koliko djece će u ovoj pauzi napustiti fudbal, jer ih tamo neko cima, i okrenuti se drugim “izvorima” zabave.

Posebna priča u svemu su banjalučki klubovi, koji su na izdisaju. Ionako skromna sredstva koja su dobijali, sada su otišla do đavola. Budžet nije usvojen, a i po Prijedlogu, za sport je smanjeno 20 odsto, koje ko zna kada ili nikada će dobiti. Šta će biti sa Krajinom, OFK Banjalukom, Vrbasom, Naprijedom, BSK-om…..Hoće li preživjeti, ili će biti žrtve nakaradnog sistema.

I Fudbalski savez Republike Srpske postavio se u cijeloj priči inferiorno, kao da ga se to ne dotiče. Nisu pokazali ni volju, niti želju da stanu uz svoje klubove, jer kako objasniti da je sportsko tkivo, u ovom slučaju fudbalsko, najzdraviji dio populacije Srpske. Kako shvatiti da ona prodavačica u tržnom centru ima veće šanse za životom, od najzdravijih!

Cinično zvuči da u Federaciji BiH, sve funkcioniše normalno. Naši mali klubovi, barem oni pogranični, idu u Federaciju i igraju prijateljske utamice. Odu, odigraju i vrate se opet u Srpskoj, u kojoj ne mogu ništa!

I, za kraj, ovo nije nikakva kritika, već poruka ljudima koji treba da misle na dobro svih nas. Pandemija je tu, i veoma je opasna, odnosi brojne živote, ali između više zla, treba biti mudar i izabrati ono koje je najmanje, zbog budućih pokoljenja. Jer ako ovako nastavimo, ostaće nam samo televizijska kutija na kojoj ćemo gledati tuđa igrališta, a naša ostaće u nekom korovu i blijedom sjećanju, da smo nekada bili živi…..