Živih učesnika NOB-a svakim danom je sve manje i manje. Jedan od njih jeste i Mirko Morić, koji više  ne pamti sve saborce koje je u borbama za vrijeme Drugog svjetskog rata izgubio. I dalje ga, ipak, boli što za većinu ne zna ni gdje su sahranjeni. Njih je, kaže, bilo malo i nisu stizali da pokopaju sve borce koje su gubili, a i kada bi to uspjevali, vremenom bi se ta mjesta zaboravila.

Mirko Morić ima 95 godina i sa unukom živi na Novom Beogradu. Zdravlje ga još uvijek služi. U šali priča kako mu je nedavno doktorka rekla da traži da ga sestra odmah uvede jer nije u redu da „u tim godinama čeka“, a on, opet, ne voli da se poziva na to jer „znate kakve su sestre“.

Osoblje tog Doma zdravlja ne zna ko je Mirko Morić. Oni ne znaju ništa o četiri strašne godine rata koje je taj umorni starac pred njima proveo boreći se protiv nacista, ne pitaju o iskušenjima sa kojima se suočavao kao mladi partizan i ni ne slute da je na svom putu oslobođenja Jugoslavije, u maju ’45-te stigao čak do Trsta!

Mirka je početak rata zatekao u Šibeniku, gdje ga je porodica poslala da u stričevoj radnji uči trgovački zanat. A onda je počela okupacija, ali ne njemačka, već italijanska.

– Italijani su svakoga jutra na jednom trgu u gradu podizali zastavu, a poslije podne je skidali. Postojala je naredba da toj ceremoniji mora da se prisustvuje i zastavi salutira fašističkim pozdravom. Naša direktiva je bila da to bojkotujemo. Svakoga dana bilo je sve više ljudi koji su dolazili na trg, ali su odbijali da pozdrave zastavu. Italijane je to strašno nerviralo, pa su hapsili pojedince, ali nisu znali šta bi sa njima, pa su ih brzo puštali, a bojkot je svakog dana bio sve veći – prepričava stari borac scenu iz okupiranog Šibenika.

On je svoju borbu u Drugom svetskom ratu počeo još ’41 godine kada su ga, kao mladog SKOJ-evca uhapsili italijanski okupatori i poslali u zatvor u kome je proveo 14 mjeseci svakodnevno trpeći ispitivanja i batine.

– Pamtim da se ispitivač jednom toliko iznervirao da me je mašinom za pisanje udario po glavi. Strašno sam krvario, a njih nije bilo briga. Vratili su me u ćeliju i ostavili tako. Jedan stražar mi je donio mokru krpu i isprao mi je ranu. Taj čovek mi je, rizikujući sopstvenu bezbjednost, mnogo pomogao – prisjeća se Mirko i dodaje da mu je dobrota tog čovjeka vjerovatno tada spasila život.

U ljeto 1943. godine konačno su ga pustili, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije Italija kapitulirala u Drugom svjetskom ratu. Tada je za Mirka, mladića od dvadesetak godina počeo pravi rat. Pridružio se partizanima i u borbama bio do maja 1945. godine. Učestvovao je u Kninskoj i Ličko-primorskoj operaciji, a sa saborcima je u maju ’45 stigao i do Trsta.

Deveta dalmatinska brigada u kojoj je bio Mirko je oslobađala mjesto po mjesto i preko Hrvatske stigla sve do Trsta. Sjeća se, da su u tom trenutku u svojim redovima imali i dosta kažnjenika, ljudi koji su sarađivali sa okupatorom i koji su bili kažnjeni time što su morali da im pomažu kako bi dobili pomilovanje.

– Kada su u Trst došli Amerikanci i Englezi, sve su poremetili. Napijali su se, a mi smo o svemu morali da vodimo računa i brinemo. Plus, ponašali su se veoma neprijateljski prema nama. Dešavalo se da zarobljavaju naše kurire, da ih ispituju, pa da komandanti moraju da idu da traže da ih puste – sjeća se “saradnje” sa Zapadnim saveznicima.

Ako bi trebalo da izdvoji jedan trenutak kada ga je zaista bilo strah i kada je pomislio da će poginuti, Mirko kaže da bi to bio događaj koji se zbio, ironično, neposredno po završetku rata.

– Dobili smo naredbu da zarobljene Nijemce sprovedemo do Rijeke. Zamislite, nas 300 da do tog mesta odvede pješke 10.000 Nijemaca! Niko od nas nije znao jezik, oni su počeli da se rasipaju, da pokušavaju da pobjegnu, a nas jednostavno nije bilo dovoljno da ih zadržimo. Da su htjeli, mogli su da nas zadave, da nas razoružaju, niko to ne bi mogao da spriječi! Neki su na putu popadali od iscrpljenosti, neki i jesu pobjegli, ali je, čudom, sve prošlo bez većih incidenata – pripovijeda hrabri čovjek.

O surovosti rata i stvarima koje je video Mirko i danas, 70 godina poslije ovih strašnih događaja, nerado priča. Nekih stvari je, kaže, bolje ne prisjećati se.

– Bila je zima, januar 1945. godine, zemlja smrzla tako da nijedan kamen ne može da se izvuče. Nas dvojica pokušavamo da se zagrijemo i pričamo o životu za vrijeme okupacije. A onda, samo sam u jednom trenutku čuo neko šuštanje kroz vazduh. Ono što sam video bilo je kao na filmu – po licu mog prijatelja se pelo crvenilo, sve dok nije došlo da čela, a onda je nazad išlo žutilo. Bio je na mjestu mrtav, deo granate ga je pogodio u potiljak – priča Mirko i dodaje da je baš tog dana stigao dopis da se ovaj čovjek vrati, jer je bio potreban negdje drugdje. Komandant nije poslao kurira na položaj, već je pomislio da provede tu još jednu noć, pa ujutru da ide.

Pukovnik Morić više i ne pamti sve saborce koje je u borbama za vrijeme Drugog svjetskog rata izgubio. I dalje ga ipak boli što za većinu njih ne zna gdje su sahranjeni. Njih je, bilo malo i nisu stizali da pokopaju sve borce koje su gubili, a i kada bi u tome uspjeli, vremenom bi se grobna mjesta zaboravila.

–  Ljudi danas i ne znaju da vjerovatno hodaju preko nečijih grobova! Ova zemlja je puna takvih mjesta. Sjećam se, pokopao sam palog druga pored jednog hrasta, još sam i otesao stablo kako bih poslije rata prepoznao predio i znao gdje da se vratim, a nikada više nisam prošao tuda! E sad, zamislite koliko je takvih slučajeva – zaključuje Mirko.

Deveti maj 1945. godine stari borac pamti kao jedan od najsrećnijih trenutaka u svom životu. Kaže da nije vjerovao da će preživiti rat, ali da, kada se to jednom dogodilo, njegovoj radosti nije bilo kraja. Iako je priželjkivao civilnu karijeru, Mirko je u vojsci ostao sve do penzionisanja. Put ga je svuda vodio, da bi se putovanje ovog partizana konačno završilo u jednoj tihoj novobeogradskoj ulici gdje danas živi.

 Ko je Mirko Morić?

Mirko Morić je rođen 1920. godine u selu Stankovcima, u okolini Zadra. Od početka 1930-ih živio je i učio trgovački zanat kod strica u Šibeniku. Priključio se omladinskom revolucionarnom pokretu i od 1938. bio član SKOJ-a.

Bio je učesnik NOP od 1941. godine. Uhapšen je avgusta 1941. i u zatvoru u Šibeniku bio je do ljeta 1943. godine. Od septembra iste godine borio se u partizanima u Devetoj dalmatinskoj brigadi, sa kojom je učestvovao u Kininskoj i Ličko-primorskoj operaciji i borbama za oslobođenje Trsta. Kraj rata dočekao je u činu kapetana kao politički komesar Prvog bataljona Devete dalmatinske brigade. Za zasluge u ratu dva puta je odlikovan Ordenom za hrabrost. Poslije oslobođenja Mirko Morić je nastavio karijeru u JNA kao artiljerijski pukovnik. Penzionisan je 1973. godine. Danas živi na Novom Beogradu.