Epopeje Sutjeske i Neretve

Jova Kapičić je bio učesnik narodnooslobodičakog rata, i heroj bivše države. Uz sve to bio je i Titov bliski saradnik, pogotovo za vrijeme okupacije Jugoslavije. Zajedno su prešli najveće bitke, Sutjesku i Neretvu. Jova je ovaj svijet napustio prije 15 mjeseci, a ovo su njegovi memoari na tragične događaje od prije 70 i više godina:

 

Kako je tekla Bitka na Neretvi?

 

– Bitka je trajala od kraja januara do sredine marta 1943. Njemačka ofanziva je krenula iz pravca Karlovac–Petrinja–Glina, ali i iz Like prema Bihaću. Cilj je bio da nas potisnu ka Bihaću, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, od Livna prema Neretvi, a da za to vijeme završe strategijsko opkoljavanje s pravca Banja Luka–Jajce i Travnik–Sarajevo, prema Konjicu i Mostaru. Neprijatelj je želio da uništi glavninu naših snaga i osvoji slobodnu teritoriju, koju su nazivali “Titova država”. Nijemcima je to bilo važno i zato što su očekivali anglo-američku invaziju na Balkan, na Jadransku obalu. Kada je ofanziva krenula, neprijateljske snage su bile skoncentrisane na sve strane: Nijemci pozadi, Italijani naprijed, ustaše i četnici gdje god da se okreneš! Od Livna preko Prozora, Ivan planine do Drežica i Jablanice, krvlju smo plaćali bukvalno svaku stopu. Ulice tih gradića su bile prepune leševa, ranjenici na sve strane… Na Jablanici nas je čekala do zuba naoružana italijanska divizija Murđe, koju smo razbili, paralelno uništivši ustaške i domobranske snage u dolini Neretve. Istovremeno, na Vilića guvnu, Drugi bataljon Četvrte crnogorske brigade, štiteći našu poziciju prema Jablanici i izginuvši gotovo do poslednjega, uspio je da zaustavi njemačke snage.

 

Tada ste postali komesar Druge dalmatinske brigade?

 

– Zamjenik komesara, partijski rukovodilac. Komandant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković; njegov zamjenik Srbin, Ratko Sofijanić, a komesar – o tome se vodilo računa – Hrvat, Mate Ujević.

Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisale su jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i istočnoj Hercegovini čekalo nas je blizu dvadeset hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je 4.000 ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve. Titova naredba bila je da se sruši most. Vlado Rus, inženjer pri Vrhovnom štabu, digao je most u vazduh. Tako je 27. februara 1943. počela bitka za ranjenike.

 

Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?

 

–  Naravno, jer su Nijemci bili sigurni da se povlačimo. Kada je most srušen, Tito je u Vrhovni štab pozvao komandanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na suprotnu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Vrativši se iz Vrhovnog štaba, Ljubo Vučković je komandantu Trećeg bataljona, tada devetnaestogodišnjem Brunu Vuletiću, budućem generalu JNA, naredio da sastavi desetinu koja će izvršiti Titovu naredbu. Desetinu je predvodio Glišo Opačić. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage… Dalmatinci, i plivači i junaci – ne znam da li je ijedan bio stariji od dvadeset godina – skočili su u ledenu i zastrašujuću Neretvu. Opačić, koji je u zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu. Bila je noć, pljuštala je kiša. Kada se Opačićeva desetina dohvatila druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu, municiju… Pomoću sajle Gliša Opačića izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci s ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam sedamnaesti u redu…

 

Da li ste svi prešli improvizovani most ?

 

– Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubicima, bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, doživjeli kao veliku pobjedu. Ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo se, bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A to je za nas borce bilo izuzetno važno. Druga dalmatinska brigada se povlačila prema Crnoj Gori i tamo boravila do maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodnooslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva…

 

 

Okrenimo se  bitci na Sutjesci?

 

– Operacije su počele 15. maja, a pet dana kasnije, obruč oko naših jedinica bio je potpuno zatvoren. Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijelu Hercegovine i u Sandžaku. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130.000 neprijateljskih vojnika.

 

Koliko je bilo vas partizana?

 

Šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjnika! U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da počnemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo–Sutjeska–Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, među kojima i Druga dalmatinska, krenulo je prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima… Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca.

 

Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

 

– Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer su tim mostom, da bi izašli na Sutjesku, morali da prođu Vrhovni štab i Tito. Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo. Njemci su u jednom trenutku gotovo prešli na drugu stranu, pa sam prekorio komandira Ličke čete, Vladušića (nažalost, ne mogu mu se sjetiti imena): “Sramota, pustili ste Njemce da prođu!”

“Šta ćemo, druže komesare?!” – pravdao se. “Pogledajte kolika je šuma, ne vidimo nebo iznad sebe.”

Sjutradan, Vladušić je odnekud dotrčao:

“Evo, druže komesare, uzmite! Skinuo sam ga s njemačkog oficira.”

Bio je to pištolj parabelum, koji je danas, ako i njega nijesu bacilli, s drugim oružjem i mojom komesarskom kožnom torbicom, u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.

 

 Poklonio vam je pištolj da bi vam dokazao da nije kukavica?

 

– Kao i svi borci na Sutjesci, dokazao je on to mnogo ranije… Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije s komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje: “Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg.”

 

Bila je to smrtna presuda?

 

– Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir! Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina! To je stravičan broj! Tokom bitke, ranjeni su i komandant i komesar brigade, tako da smo komandu preuzeli Ratko Sofijanić i ja.

S dvojicom kurira, izdvojili smo se i otišli u izviđanje. Idući proplankom, ugledali smo grupu njemačkih vojnika, njih stotinjak, kako se kreće prema našim položajima. U poslednjem trenutku smo nekako uspjeli da nađemo zaklon u nekoj vrtači, tako da nijesu mogli da nas vide. Drhtali smo od straha. Nas četvorica, s tri mašinke i pokvarenim italijanskim mitraljezom, protiv stotinu naoružanih, odmornih, sitih Njemaca… Nijesmo bili sigurni da će mitraljez proraditi, ali – osim života, nijesmo imali šta da izgubimo. Drhteći, kurir je postavio mitraljez i… evo, samo što mi suze ne krenu… Zapucali smo! Mitraljez je proradio! Njemci su počeli da bježe. Tako smo se sačuvali… Na drugoj strani, dok smo držali položaj na Barama, dio naše vojske se s Vučeva preko rijeke Suhe kretao prema Sutjesci. Tamo su, na Ljubinom grobu, Niko Strugar i Crnogorci vodili krvavu borbu. Na Sutjesci je poginuo ogroman broj Crnogoraca, Srba, Hrvata, Dalmatinaca… Na Ljubinom grobu i Kožuru najveće gubitke je imala Druga proleterska divizija kojom je komandovao Peko Dapčević. Tu je poginuo i komandant Treće divizije, Sava Kovačević…

 

Ali, ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera.

 

– Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu… Ne mogu da vam opišem šta se sve događalo… Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje. Ili Crnogorca koga ranjena žena moli: “Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te.”

Izvadio je pištolj i ubio je.

 

Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca?

 

–  Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni… Sjećam se da sam nožem s drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini “obrok” koji sam imao.

 

Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci?

 

– Nijesmo znali. Krilo se zbog straha da nas to ne bi demoralisalo. Borili smo se poslednjim atomima snage i samo nam je još to trebalo… Bili smo obezglavljeni, u rasulu…Sjećam se da sam, pred sam kraj bitke, spuštajući se prema šumi, među tom gomilom izgubljenih, unezvijerenih partizana, naletio na grupu od desetak ljudi među kojima sam prepoznao Tita. Nijesam mogao da vjerujem!

“Jeste li to vi, druže Tito?!” – zaurlao sam. “Šta radite ovdje?! Znate li da su Njemci svuda unaokolo?!

Gledao me je, ali sam imao utisak da me ne prepoznaje. Djelovao je izgubljeno, kao u transu.

“A, ti si, Jova” – prenuo se. “Krenuli smo… Ne znam… Rekli su mi da možemo ovuda, da je sigurno…”

 

 Ko je bio u Titovoj pratnji?

 

– Ne sjećam se ko su bili ti ljudi. Nikoga nijesam prepoznao. Možda zbog šoka, ne znam… “Evo, neka vas moji momci otprate do mjesta gdje se nalazi Vrhovni štab” – rekao sam. Poslušao me je, slegnuvši ramenima. Prvi put je izgledao kao pomiren sa sudbinom, kao da mu je svejedno šta će se dogoditi. I nemojte se čuditi: to je bila Sutjeska, naša grobnica, iz koje smo svi na neki način izašli ranjeni! Nije to Neretva…

 

Kako to mislite?

 

– Rekao sam vam da je, bez obzira na gubitke, Neretva bila pobjeda. Sutjeska nije! Iako smo do 15. juna 1943. izvršili proboj preko Sutjeske i Zelengore i krenuli u ofanzivu kroz istočnu Bosnu, ipak smo izgubili trećinu sastava, sedam i po hiljada ljudi! Možete li da zamislite koliki je to broj?! Bili smo skrhani… I ti ranjenici koje smo ostavili… Sve to nije moglo da prođe bez ožiljaka… Na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost… Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu, odbranivši Sutjesku, platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi…Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu:

“Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!”

“Nećemo se predati, probićemo se!” – odgovorio mu je Tito.

 

Nakon Neretve i Sutjeske, više nije bilo tako teških bitaka?

 

– Kada ste u ratu, svaka je bitka teška. Nikada ne znate hoćete li preživjeti… Mada, tačno je: nije više bilo takvih bitaka…Poslije proboja Sutjeske, postavljen sam za političkog komesara Treće divizije, s kojom sam se, preko Foče i istočne Bosne, vraćao u Crnu Goru. Negdje na ulasku u Kladanj, sreo sam Tita. Kao i mnogi od nas, bio je gladan i iznuren. To ste mogli odmah da primijetite. Sjedio je na jednom proplanku i čekao da s Vrhovnim štabom uđe u grad. Prišao sam mu i ponudio kačamak koji sam nosio…

 

Odakle vam kačamak?!

 

–  Dobio sam ga od seljaka iz sela kroz koje smo prošli. Napunio mi je lonac od dva litra kačamakom i dao mi da ga podijelim sa drugovima. Ne možete da zamislite kakvo sam bogatstvo imao u rukama.

“Hvala, Jova” – rekao je Tito kada sam mu ponudio ono što je preostalo. “Imao sam negdje parče čokolade, ali mi ga je neko uzeo.”

S Vrhovnim štabom, Tito je, preko Konjuh planine, nastavio do centralne Bosne i Jajca, a mi u Crnu Goru. Naš glavni štab je bio stacioniran u Kolašinu i uglavnom smo vodili borbe s četnicima. Sjećam se da smo kod Podbišća, rodnog mjesta Milovana Đilasa, imali žestok sukob s četnicima, poslije čega smo, između ostalih, zarobili i popa koji je sa njima ratovao. Doveli su mi ga i tražili dozvolu da ga strijeljaju. Nastala je gužva, komešanje…

“Ne!” – prekinuo sam svađu. “Odvešću ga u šumu i lično strijeljati. Dosta!”

Bio je sitan, nizak čovjek, mantija mu se vukla po zemlji.

“Što ćemo sad, pope?!” – pitao sam ga. Ćutao je. Znao je šta ga čeka.

“Nije tvoj posao, pope, da ratuješ” – počeo sam pridiku. “Umjesto da su ti, po vjeri u Hrista, i partizani i četnici barem jednaki, ti ih tjeraš jedne protiv drugih! E, to ne valja, pope!… Ajde, idi, đavo da te nosi!”

Nije mogao da vjeruje. Kleknuo je, pokušao da me poljubi u ruku, što me naljuti.

“Ajde, bježi!” – otjerao sam ga i zapucao dva puta u vazduh.

Trčao je kao lud, nije se osvrtao. Ipak mi ga je bilo žao. Moj otac je završio bogosloviju… Pop me podsjeti na njega, pa me uhvati neka tuga.