Gospodo takozvani novinari, upamtite jedno… Banjaluka je u svijetu poznata po Rukometnom klubu Borac, zemljotresu i Marjanu Benešu!
Davne 1976. godine, 11. aprila, Banjaluka se upisala u elitu šampiona Evrope u rukometu. Golman Abas Arslanagić postao je junak te finalne utakmice odigrane u prepunom ”Boriku” u kojoj je Borac savladao prvaka Danske, Fredericiju, sa 17:15 i postao zvanični prvak Evrope. Njegove sjajne odbrane i osvajanje tog trofeja pojedinim igračima su u potpunosti promijenile život.
Ono što je mene ponukalo da ovo napišem jeste da podsjetim Banjalučane, ukoliko ih uopšte ima, šta taj datum, 11. april 1976., znači za, nakon Splita, nekada najsportskiji grad u bivšoj Jugoslaviji! Taj datum ove godine niko od banjalučkih medija nije ni spomenuo kao da se svakog dana osvaja titula prvaka Evrope!
Ovih dana je beogradski Košarkaški klub Partizan proslavio 30 godina od osvajanja titule prvaka Evrope, a urednici sportskih redakcija banjalučkih medija ni riječi! Ništa čudno jer su oni tek po dolasku u Banjaluku počeli da ponešto pišu o sportu tako da sada ispada da je tek njihovim dolaskom počelo da se dešava nešto u gradu na Vrbasu. Kao da do tada u Banjaluci uopšte nije bilo sporta već samo ”bacanje kamena s’ ramena” jer je to za njih bila jedina poznata sportska disciplina!
Da je Banjaluka sada sportska provincija govori i to da su pored silnih osvajača zlatnih medalja sa Olimpijada, Svjetskih prvenstava kao i drugih velikih takmičenja, zovu u pomoć sportske stručnjake iz Srbije da urede sport u Banjaluci. Ima li većeg poniženja od toga! Sve dobro što je urađeno popljuvano je! Svi su popišani, od sportskih klubova preko sportskih radnika pa do sportista.
Da se razumijemo, nemam namjeru da uređujem sport u Banjaluci, ali se nameće pitanje ko vodi sport u gradu u koji su mu ciljevi?
Formirano je neko savjetodavno sportsko tijelo na čelu sa selektorom vaterpolo reprezentacije Srbije, Dejanom Savićem. Koju on ulogu ima u tome kada ne mpže da obezbijedi normalne uslove za rad i treninge Vaterpolo kluba Banjaluka koji je u posljednjih pet godine osvojio isto toliko titula prvaka BiH? To je sramota za ljude koji vode banjalučki sport!
Izbor najboljih sportista Grada nije sporan kao manifestacija, već je sporan datum njenog održavanja, 13. april 2022. godine. Pa nigdje u svijetu se u ovo vrijeme ne biraju najbolji sportisti za prethodnu godinu. Očigledno nepoznavanje materije, odnosno sporta, Gradu je ”zadnja rupa na svirali”! A ako je to bila svečanost koja je organizovana u sklopu obilježavanja Dana oslobođenja Banjaluke, 22. aprila, onda se trebala prilagoditi tom datumu i dobiti drugi naziv. Ovo je totalno nepoznavanje pravila ponašanja u sportu!
Zato ni jedan medij u Banjaluci nije spomenuo 11. april 1976. ali zato jeste urednik u sarajevskom Oslobođenju, novinarski gospodin Jasmin Tajić!
To što se niko iz Banjaluke nije sjetio da pozove aktere tog susreta je normalno, da ne spominjem uzimanje provizije za navodni marketing!
Pitam upravu Rukometnog kluba Borac m:tel kako to da jedan KK Partizan može da obilježi 30 godina od osvajanja titule prvaka Evrope, a oni ne mogu?
Uostalom, nisu oni ni znali za ovaj datum već je on objavljen rano ujutro 11. aprila, na fejsbuk profilu novinara Željka Tice. To je neko iz Borca pročitao ili je neko javio nepostojećoj upravi i brže-bolje klub je na svojoj društvenoj mreži okačio taj datum.
Ovim putem, naravno, čestitam košarkašima Partizana na velikom jubileju, a pojedinim sportskim novinarima želim da nastave da gledaju vaterpolo na Manjači, sa banderom na jezeru. To su i zaslužili!
Da se vratim na izbor sportiste Banjaluke sramota je da se za tu manifestaciju dalo tako malo prostora u ”Glasu Srpske”, dok klubovi izvan Banjaluke dobijaju mnogo više prostora. Razlog za to je što takozvani sportski novinari ne poznaju banjalučki sport već sve snimaju i prepisuju sa društvenih mreža.
Ovo je samo mali dio namijenjen uredniku sportske redakcije ”Glasa Srpske”, a ujedno mu napominjem da razvoj banjalučkog sporta nije počeo njegovim dolaskom u Banjaluku. I da mu ponovim, Banjaluka je u svijetu poznata po zemljotresu, Rukometnom klubu Borac i Marjanu Benešu.
Auh… svaka cast
Bravo Miro , alal vjera neka si ocitao bukvicu velikim sportskim upravama i radnicima. Gdje je Tomo Maric “ legenda” novinarstva i savjetnik ministrice ?
Ah Banja Luko kote preuze i vodi.
Iako nisam Banjalučanin(samo išao u školu u tom gradu)moram sa tugom da kažem gospodine Bijeliću da ste stoprocentno u pravu,kada konstatujete da je Banjaluka ostala bez sportskog novinarstva!Jeste da su danas neka druga vremena,da se “pilji” u mobilni, sa kojim se druži,pije kafa,ljuduje,vodi ljubavni život,a o “uredjenju” društva da se i ne priča.Svi znamo sve,a nažalost,nikako da shvatimo da sa nama svijet nije nastao?Ovi novi vlastodršci u gradskoj upravi ne znaju da je Borac bio rukometni prvak Evrope,da je Beneš,Josipović,nosioci olimpijskih medalja,da je Slavija u onoj Jugi bila prvakom,Mladi krajišnmik prvoligaš,ŠK Nikica Pavlić prvoligaš,naravno olimpijske medalje su okitile oko vrata Golićku,Karalića,Popovića,Arslanagića….U pravu si kad kažeš kako ovi novi “urednici” kako novina,tako i radija i televizije više “znaju” o zemlji Aboridžina nego o danima slavlja svjetskih i evropskih šampiona grada u kojima trenutno žive.Naravno to “veliko” znanje obilato crpe sa interneta jer u vlastitim biljež
nicama nemaju ni natuknice i slova o tim dogadjajima koji bi ih podsjećali na jubileje,a za koje oni i ne mare,jer smatraju da da sa njima zora svanjiva i sunce zalazi.Stoga još jednom ti svaka čast što napisa taj tekst o jubileju rukometa u Banjaluci,pa možda ovaj gradonačelnik,koji za sebe smatra da sve zna,ove svoje savjetnike malo naruži i kaže im da moraju da ga podsjete da istoriju Banjaluke ne pišu samo oni već i oni prije njih,a i oni poslije njih.