Piše: Petko Šušnjar 

Novinar i bivši sekretar FK Borac 

Poslije raspada Jugoslavije, naše zajedničke države, raspada se sve, pa tako i sport, odnosno fudbal. Počinje nesrećni rat u BiH, sve staje, ali FK ,,Borac“ nastavlja takmičenje. Zahvaljujući tadašnjoj upravi kluba na čelu s Anđelkom Grahovcem, Borac ipak ostaje u ostatku Juge, Srbije i Crne Gore i nastavlja svoje bitisanje. Teška je to bila odluka, ali sasvim ispravna. Uprava kluba pravi dogovor sa beogradskim fudbalskim savezom da se ,,Borac“ registruje u Beogradu i tako nastavi svoj rad i takmičenje u Prvoj ligi Srbije i Crne Gore. Svaki novi početak je težak, tako je bio i ovaj Borčev u Srbiji. Veliki problemi se kreću od pitanja gdje biti domaćin, kako naći sponzora, da li stalno putovati, na kojem stadionu igrati, gdje se udomaćiti da se što manje putuje,.. Sve je to bio veliki upitnik u samom startu prvenstva. Međutim, tadašnje rukovodstvo koje su sačinjavali Anđelko Grahovac, Uroš Kovačević, Goran Popović, Mićo Slavnić, Živko Stanić i drugi uspijevaju da se dobro organizuju i da skupe nešto novca i nastave borbu za opstanak Borca i nastavak takmičenja. Tako Borac kreće, teško, prvo polazi od Sente zatim Valjevo, Kostolac, Šid, Bačka Palanka, Sremska Mitrovica i na kraju Bač. Dakle, sve su ovo gradovi u kojima je naš Borac igrao svoje utakmice kao domaćin u prvenstvu Srbije i Crne Gore. Najduži period proveo je Borac u Valjevu i Baču, međutim i u ostalim gradovima osjećao se kao kod svoje kuće u Banjaluci. Zaista je bilo teško, dosta se putovalo, borčeva ekspedicija je skoro stalno bila na točkovima. Novca uvijek malo. Bilo je dosta onih dobri ljudi koji su željeli da pomognu u teškim trenucima, nalazili su novac da Borac igra i igra. 
Igrao je Borac, putovao, borio se za bodove, postizao u početku i dobre rezultate na zelenom terenu. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, stizao je umor kako igrače tako i trenere i ostale pratioce kluba i upravu. Odlaze neki članovi uprave, pojedini treneri i igrači. Sve lagano jenjava. Nema više one velike želje da se ostane što duže u Srbiji. Rat u BiH čini svoje, miješa se politika i dolaze sve teži dani za Borac. Političari se dijele na one koji smatraju da Borac treba da se vrati i one koji vjeruju da treba i dalje da nastavi igrati u Srbiji. Odlazi Anđelko Grahovac i dolazi do smjene rukovodstva kluba. Rajko Kasagić, ,,glavni u našem gradu“ u to vrijeme, donosi odluku da Borac ostane u Srbiji i postavlja svoje ljude. Za predsjednika dolazi do tada nepoznata osoba, Ranko Radoš, a koordinator Miro Bijelić. Miro je dugo u sportu i široj javnosti je veoma poznat, međutim nije uspio da se snađe u datim okolnostima i novim uslovima u kojima je tada bio Borac. Borac ispada u niži rang takmičenja i vraća se za Banjaluku. Time se i završava misija Borca u Srbiji. Ponovo dolazi do promjena, opet pokušava Uroš Kovačević da pomogne koliko se može, da spasi Borac od totalnog ponora. Uroš je dao najveći doprinos sa svojim prijateljima za Borac dok je igrao u Srbiji. U to vrijeme sam je uspio da finansira preko deset kola takmičenja u Prvoj ligi Srbije. Ponovo je pokušao te 1997. da pomogne, da okupi neke ljude, ali je ostao sam i nije mogao mnogo toga da uradi. Nažalost, on se povlači, a umjesto njega dolazi Mihajlo Crnadak koji čini sve da Borac krene naprijed ali beuspješno, jer ni on nema podršku drugih ljudi iz uprave, pa se i on povlači. 

 

Opet se uključuje Gradska uprava i bira se novi predsjednik. Ulogu preuzima Zoran Kalinić. Odmah je napravio plan za funkcionisanje i finansiranje FK ,,Borac“, jedan vid pula sponzora. To je bio možda do tada najbolji plan za dugoročno rješavanje finansiranja kluba, ali nema podršku društvene zajednice, a ostali članovi uprave i direktor Dušan Popović nisu bili dorasli njemu i njegovom viđenju vođenja kluba, tako da i ovaj pokušaj pada u vodu. Samo su se stvorile nove obaveze kluba i nastavak nagomilavanja novih problema. Odlazi Kalinić, a dolazi Brane Janković koji do tada nije bio u sportu. Sa Branom je došlo nekoliko takođe novih ljudi i direktor Bato Bulić. Odradi Borac pripreme, nastavi da igra, međutim dolazi do novih zaduženja, nema primanja, sve manje novca, veliko nezadovoljstvo igrača, radne zajednice, trenera i na kraju Borac ispada iz Premijer lige BiH. I ova uprava odlazi. Opet Jovo nanovo, opet sve iz početka. Još jedanput aktivira se društveno politička zajednica, čak se i predsjednik Dodik uključuje kako bi se pomoglo Borcu. Dodik se nije puno upuštao u suštinu problema u kojima je tada bio Borac, a Borac je već tada bio u velikoj dubiozi i velikim dugovanjima. Dodik uključuje Grad, odnosno gradonačelnika Davidovića da pokuša naći pravo rješenje za bolje sutra FK „Borac“. 
Na inicijativu gradonačelnika Dragoljuba Davidovića dolazi do formiranja SFP ,,Borac“, koje bi bilo u funkciji finansiranja kluba. U novo preduzeće ulazi dvanaest privrednih organizacija, odnosno privatnih i Grad Banjaluka. Za predsjednika kluba izabran je Ljubo Ćubić, vlasnik ,,Niskogradnje“ iz Laktaša. Lično sam mislio, kao tadašnji sekretar kluba, da je to bio pravi potez i dobra zamisao osnivača, ali su je pogrešno shvatili. Oni su u stvari mislili da će osnivanjem SFP ,,Borac“, FK ,,Borac“ biti da tako kažem ,,nuliran“, da neće imati nikakvih dugovanja. Smatrali su da će SFP ,,Borac“ normalno nastaviti takmičenje bez bilo kakvih obaveza fudbalskog kluba, što je bila velika greška. Ja sam lično u nekoliko navrata na sastancima uprave kluba pokušao da objasnim šta to u stvari znači ali bezuspješno. Moram reći da je bilo veoma teško i objasniti tim ljudima jer niko od vlasnika tih preduzeća nije imao dodira sa fudbalom i sistemom takmičenja izuzev Ljube Ćubića. Prvi problem na početku su napravili otkazom i otpuštanjem trenera iz kluba i to onih starijih. Tako otkaz dobijaju Joco Pelc, Neno Gavrilović, Mišo Vukelja i Bogdan Petković kao višak trenera što je bila najveća glupost koja je napravljena u istoriji FK ,,Borac“. 
Ovo isto preduzeće pravi još dosta kardinalnih grešaka koje su na kraju bile kobne za Borac. Prva velika greška bila je u vezi sa Školom fudbala „Džaja“. Naime, Škola „Džaja“ je u to vrijeme trebala da dobije obeštećenje za svoje igrače koje je iznosilo 20.000 KM. U upravi niko nije htio da se pozabavi ovim pitanjem tako da je kasnije bilo kobno za Borac. Kako je došlo do milionskog duga prema Džaji to je već drugi problem i za to postoje sigurno dokazi. Smatram da je SFP ,,Borac“ napravio najveći problem FK ,,Borac“ za sav ovaj period. Jedino pozitivno u cijeloj priči, a što vrijedi istaći je izgradnja sjeverne tribine. Međutim, ni to nije zasluga SFP ,,Borac“ nego lična zasluga Ljube Ćubića i ,,Niskogradnje“. Toliko o preduzeću koje je stvorilo nove obaveze i nove probleme FK ,,Borac“. 
Opet dolazi novo rukovodstvo, ponovo novi pokušaji, ponovo novi ljudi, opet se sve vraća na početak. Na čelo Borca dolazi bankar Srđan Šuput. Mnogi su tada mislili da će Šuput kao bankar donijeti novac, da će animirati i druge oko sebe, kako bankare tako i privredne organizacije, ali su se prevarili u svojim procjenama. Najveći problemi za Šuputa, mora se reći, bile su tužbe trenera i drugih koji su dobili sporove sa Borcem na sudu i koji su tražili svoj novac. Tako je on ni kriv ni dužan ušao u tešku borbu iz koje nije mogao da izađe kao pobjednik. Stvorile su se još veće obaveze i Borac je ponovo počeo još više da tone. Još jedanput politika se upliće i kreće novi pokušaj za spas Borca. Na mjesto predsjednika dolazi Slobodan Radulj. Kada je snimio stvarno stanje u klubu, njegove obaveze, dugovanja, nova sredstva, on daje ostavku i napušta klub. Opet nova skupština Borca bira novo rukovodstvo i za predsjednika dolazi Draško Ilić. Ovaj čovjek ima viziju kako da pomogne Borcu da stane na noge. Na samom početku uspijeva da snimi pravo stanje u klubu. Konačno i prvi put u javnost izlazi i saopštava kolika su dugovanja FK „Borac“. Ilić uspijeva da vrati neka dugovanja, sanira prostorije i svlačionice, napravi nekoliko dobrih poteza i pomaka ka boljem Borcu. Pokušava da javnosti kaže da pitanje Borca treba rješavati na najvišem nivou i što prije donijeti zakon o sportu ako ne na nivou BiH, onda bar u Republici Srpskoj. Draško Ilić je u suštini prokrčio put i dao prave smjernice svojim nasljednicima kako treba da vode klub ka boljem sutra. 
Odlazi Ilić, a dolazi Dejan Kusturić za novog predsjednika kluba. Ova nova uprava odmah dovodi igrače sa strane koji nemaju kvalitet, te Borac napušta Premijer ligu. Treneri se mijenjaju kao na traci. Ipak, nakon nekoliko mjeseci uspijevaju da se konsoliduju i krenu dobrim putem povratka u Premijer ligu, tamo gdje je Borcu i mjesto, gdje treba da bude, među vodećim klubovima BiH. Zbog imenovanja na novu dužnost direktora Zdrastvenog osiguranja RS, Dejan Kusturić odlazi sa mjesta predsjednika Borca, a umjesto njega dolazi Branko Kovačević, nekadašnji fudbaler Borca. Dakle, kompletira se nova mlada uprava koju čine: Branko Kovačević, Vico Zeljković, Darko Milunović, Mario Keserović, Viktor Latinović, braća Vedran i Damir Pušić i Svetozar Petković. Ova uprava, poslije odlaska Jagodića u Slobodu iz Tuzle, imenuje mladog i perspektivnog trenera, prije svega dobrog i poštenog čovjeka, Vuleta Trivunovića. Ovaj trener veoma brzo budi ekipu i uspijeva da napravi pravi izbor igrača, koji na kraju donosi i rezultat. Vule Trivunović svojim radom pokazao je kako treba da se dođe do pravog rezultata i do plasmana u Premijer ligu. Nažalost, nije ostao u Borcu, ali je dao veliki doprinos ka boljitku Borca. Ova mlada uprava zaista je učinila sve da Borac ponovo stane na zdrave noge, da krene ka vrhu fudbala u BiH. Uspjeli su da animiraju čitavo društvo, da prikupe dosta finansijskih sredstava, da uključe društveno političku zajednicu da pomogne, da Borac bude vodeći klub u Republici Srpskoj, a polako i u BiH. 
Lično smatram da su dosad zaista dosta uradili, a to se vidi i po gledaocima koji dolaze na stadion. To je sigurno i jedna podrška ovim mladim ljudima da nastave pravim putem kojim su pošli. Jedina zamjerka koja im se može uputiti je možda slab odabir ili selektiranje igračkog kadra. Tu su trebali malo da se posavjetuju sa starijim i iskusnijim sportskim radnicima kako bi lakše došli do boljeg izbora igrača, a bogami i vidjeti kojeg trenera postaviti za Šefa stručnog štaba. Sigurno da ovaj tim Borca nije za one domete koje planira uprava kluba, ali još ima vremena na polusezoni da se popravi šta se popraviti može. Borac je do sada uspio da sakupi solidan broj bodova, ali će to biti malo za gornji dio tabele. Moje lično mišljenje je da treba još najmanje tri kvalitetnija igrača, u rangu našeg Galešića. Budući da sam dugo u fudbalu, sigurno da bih mogao još dosta toga da kažem za ovaj period, ali to ću nekom drugom prilikom. 
Na kraju treba reći da su možda najviše za Borac uradili i na svoj način pomogli, Ljubo Ćubić (izgrađena tribina), Draško Ilić (vraćeno dosta dugovanja prema povjeriocima, sređene sve prostorije ispod tribina, doijena saglasnost za pomoćni teren), Dejan Kusturić (vraćeno takođe dosta duga, gradnja pomoćnog terena), a normalno i mlada uprava sa Brankom Kovačevićem na čelu. Brane Kovačević sa svojim saradnicima nastavlja započete radove kako na pomoćnom terenu tako i na tribinama, a sigurno da će još dosta toga uraditi u narednom periodu. Ako Bog da vidjećemo uskoro i južnu tribinu, a time bi stadion bio pogodan za evropska takmičenja kojima svi težimo. Ovoj mladoj upravi želim mnogo sreće, te da nastave kako su započeli, da pojačaju igrački kadar i da uđu u Ligu za prvaka. Ovog puta toliko.