Predstoje nam izbori na novu FSBiH! Kao i mnogi ranije neće nam donijeti ništa spektakularno, jer u našem fudbalu ništa se ne dešava preko noći!

Dino Begić, biće novi stari predsjednik FS BiH. Koliko je uspješno ili neuspješno vodio bosanskohercegovački fudbalski brod , vjerovatno će prezentovati neki “novi Begić”, ali tek u trećoj deceniji 21. vijeka! Naredne 4 godine sve će biti idealno, a ovaj puta, za razliku od prošlog perioda imaće i punu podršku FSRS! Zašto? To treba pitati Mileta Kovačevića, Rodoljuba Petkovića, Dragana Banjca,… ali očigledno da se srpski nacionalni fudbalski interes poklopio sa sarajevskim. Para vrti gdje burgija neće!

Odlaskom sa scene Milana Jelića fudbal Srpske nije imao značajnog faktora u FS BiH. Čak ni Darko Ljubojević, koji je po svim parametrima to mogao biti, nije iskoristio četverogodišnju šansu. Podršku nije imao iz Banjaluke, a iskrenu nikada iz Sarajeva, i zato je završio gdje jeste, na marginama.

Ono što treba da se zapitaju svi u Republici Srpskoj, zašto pored apsolutne vlasti Kovačevića, koja je došla na ovaj ili onaj način, FSRS nikada za njegovog mandata nije imao kandidata za predsjednika FSBiH!

Javna je tajna da se Begić i Kovačević vole “ko pas i mačka”, ali interes ih drži na istoj strani, za sada pobjedničkoj. Kancelarija  FSRS uporno šuti o navodnim Begićevim marifetlucima na sarajevskom aerodromu, a za uzvrat srpska strana dobije “nešto”. U globalu ništa, ali za pojedince puno!

I tako u krug, već punih devet godina, sa pažljivo biranim kadrom koji će sjediti u Izvršnom odboru FS BiH, a za koji opet saglasnost dolazi iz entitetskih saveza, sve se svodi na lični, a ne državni interes.

Ruku na srce, FS RS iz ove perspektive nema šta ni ponuditi. Trust metuzalemskih mozgova iz seoskih klubova, koji su cijeli svoj radni vijek navikli samo da “uštinu” od taksi, kotizacija, dnevnica (svih vrsta, a njih je više nego gledalaca na utakmicama), i teško je očekivati da se izbore za nešto više. Onda nije ni čudo da nam u Premijer ligi BiH igraju samo dva kluba, od 12, a iz Aleje Svetog Save dolazi izlizana floskula kako u klubovima ne sjede oni, već neki drugi ljudi. Najbolji primjer kako se čuva državni (čitaj bošnjački) interes vidjelo se u poslednjem kolu prošle sezone kada je Olimpik svladao Sarajevo na “Koševu”. “Bordo” tim zbog toga poraza nije izašao u Evropu, ali sačuvan je jedan klub. I takvih primjera je bezbroj, a sa druge strane entitetske linije, za koju podrugljivo kažu da je njen bolji dio, imate primjere kolektivnih katastrofa. Kakav je to Savez ako dozvoli da mu najbolji klub ispadne iz lige tri puta ? I onda poruče “sve ćemo učiniti da ga vratimo”, pa onda umjesto da mu pomognu prošle sezone u Banjaluci sa Radnikom, pošalju Skakića koji “šilji” onu stvar na banjalučanima. Pa opet u sklopu te priče “kao” pomažu Borac u Prvoj ligi RS! Od takve pomoći Borac je i došao do toga…

Na stranu opservacije da vrh FS RS nikada nije bio na Gradskom stadionu, izuzev kada se igra finale Kupa RS (bolje da se i ne igra). Koliko je Kovačeviću i njegovoj bratiji stalo do klubova vidi se i iz ove polusezone, jer na utakmicama Radnika i Krupe, iako oba kluba odlične stoje, nisu bili ni jednom!

Postavlja se pitanje šta onda oni rade tamo? Trikaju, i smišljaju taktiku kako vladati i naredne četiri godine. Zato ne može niko proći, i neće skoro. U Banjaluci sigurno, u Sarajevu još sigurnije. Zato imamo selektora RS (Željko Buvač), koji nikada nije došao u Banjaluku, zato imamo selektora mlade reprezentacije BiH, (Darko Nestorović), koji od 22 imena zove 2-3 igrača sa prostora RS, i zato nikome ne odgovara.

I zato, i zato…. teško je naći zašto, jer kancelarija FS RS želi tako.

Zato nam na manifestaciji “Dani fudbala” najprestižnija nagrada nosi ime po nekome ko nije iz RS, (Miljan Miljanić), dičeći se srpstvom, ali nemajući nikakav odnos sa FS Srbija.

Licemjerno i jadno do bola. Kovačević i Petković i ne žele da odgovore na ova pitanja. Sve do jednom…..