O Vinku Marinoviću nije teško pisati. Jer njegova životna crta, ali i ona profesionalna, koja nas naravno i interesuje uvijek ide gore. I kad naiđe na male krivine, ili nizbrdice, lako ih preskoči, zaobiđe, pa nastavi  se penjati, i tako već 46 godina, a od toga tri decenije drugujući profesionalno uz loptu….

Imenovanje na mjesto selektora mlade reprezentacije BiH bio je logičar redoslijed poteza. On je po svim paramterima i prije dvije godine trebao sjesti u tu fotelju, ali tada su bili neki drugi lobiji. On je čekao, rastao i došao tamo gdje mu je i mjesto.

Šta je to što izdvaja Marina od drugih u ovom trenutku?

Profesionalizam, i upornost da istraje na putu kojim se rjeđe ide. A taj put je običan, ali u vremenu iskrivljenih vrijednosti takvih je sve manje. Imati takvu karijeru, prvo onu fudbalsku, a potom i trenersku u blatu i glibu naše svakodnevnice, koja je tek negdje na početku krivulje, a ne imati niti jednu grešku za koju bi se uhvatili “dušebrižnici” mogu samo odabrani, a Vinko Marinović je jedan od tih, možda i jedini u ovom trenutku na fudbalskom nebu Republike Srpske i BiH.

Njega su sa simpatijama prihvatili svi u Banjaluci, prihvatiće ga i u Sarajevu, ma koliko mi mislili da je “našima” tamo teško. Nije teško kad se postavite kako treba, kad imate svoj stav, i kada za to odgovarate svojim znanjem, a ne vezama i vezicama.

I koliko god bio skeptičan prema današenjem rukovodstvu FSRS, ovaj put im skidam kapu, jer prošao je zaista najbolji, onaj koji je morao proći, uz želju da za koju godinu poslije plasmana “zmajića” na veliko takmičenje u selektorsku fotelju A tima sjedne neko iz RS. Ne zato što je Srbin, ili dolazi iz Republike Srpske, već zato što zna svoj posao. Kao što ga znaju Hadžibegić, Sušić, Bajević….Kod takvih ljudi, sportskih veličina nema greške, i oni mogu biti lokomotiva ove napaćene zemlje da se radujemo nečemu što najviše volimo, fudbalu, nogometu, “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”, nazovite to kako hoćete, ali svi taj jezik razumijemo, koliko god se trudili da nam nametnu prevodioce za ono što bolje znamo i od tih istih tumača.

Zato Marinoviću neka ti srećno, neka sa legendarne Kozare krene glas razuma, da možemo biti dobri, prije svega ljudi, a za rezultate ćemo lako. Idemo svi putem koji se rjeđe ide, jeste teže ,ali tako nam je valjda suđeno….