Fudbalski klub Borac u svojoj vijek dugoj istoriji odigrao je mnogo sjajnih utakmica. Jedna, pomalo zaboravljena, odigrala se 11. aprila 1993. godine na “Gradskom stadionu” u Banjaluci. U pitanju je revijalni meč između “crveno-plavih” i selekcije tadašnjeg “Glasa Srpskog”.

Bio je to prvi meč Borca u gradu na Vrbasu nakon skoro godinu dana izgnanstva uslijed ratnih dešavanja i igranja Prve savezne lige Jugoslavije u Srbiji. Taj duel protiv reprezentacije našeg lista bio je pobjeda najvažnije sporedne stvari nad ratnim vihorom, znak da smo još uvijek živi i da ljude sa ovih prostora ništa ne može slomiti. Borac je kao lučonoša fudbala u Republici Srpskoj pokazao da je uz svoj narod, a “Glas Srpske”, odnosno tadašnja sportska redakcija našeg medija, idejom i organizacijom jednog takvog susreta dokazala je da je bila avangarda u jednom teškom vremenu za srpski narod.

– Iako je Borac igrao utakmice u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, Borčevi fudbaleri redovno su dolazili u Banjaluku, želeći da na taj način pokažu zajedništvo sa narodom, da radimo za Republiku Srpsku u istom cilju, svako na svoj način, da prolazimo kroz sve muke i patnje kao naši sugrađani i narod. Lično sam insistirao da naši igrači dolaze u Banjaluku, da žive sa našim narodom. Pa i Pižon Petrović, kao trener Borca, i on je dolazio u Banjaluku upravo da pokaže da je uz naš narod. Borac, na čelu sa mnom, igrao je tada u Jugoslaviji jer smo željeli na simboličan način da pokažemo svijetu da narod iz Republike Srpske želi ostati u zajedničkoj državi. To je bila snažna poruka. Samo je Borac ostao u toj Jugo ligi. Svi klubovi sa zapada, Rijeka, Olimpija, Dinamo, Osijek, Sarajevo, Željezničar, Velež napustili su Saveznu ligu. Borac je bio je nosilac razvoja fudbala u Republici Srpskoj. Dolazeći u Banjaluku dogovorili smo utakmicu sa reprezentacijom “Glasa Srpske”. Naši ljudi pratili su igrače u okolini Banjaluke. Na taj način smo ih dovodili u Borac. Kasnije smo doveli i Miroslava Savića, koji je poslije sa Obilićem bio prvak Jugoslavije, bio reprezentativac, pa igrao u inostranstvu, u Arisu iz Soluna. Mi smo igrali utakmice na Baniji, u Petrinji, Dvoru, Vukovaru, Kninu… To je bio naš posao, naša dužnost. Kada smo osvojili Mitropa kup, s tim peharom, koji i danas krasi trofejne vitrine Borčevog stadiona, otišli smo u Zapadnu Slavoniju, kod generala Momira Talića, odnosno predstavnika Prvog krajiškog korpusa, naše braće, gdje smo simbolično pokazivali da smo sa njima. Utakmica sa reprezentacijom “Glasa Srpske” bila je logičan slijed događaja i lijepa fudbalska predstava za to vrijeme. Egzistiranje Borca u ratnom vremenu biće krunisano onim čuvenim drugim finalom Kupa Republike Srpske protiv Rudara iz Prijedora – u dahu je ispričao za “Glas” tadašnji predjednik Borca Anđelko Grahovac.

Što se same utakmice tiče, ulaz na “Gradski stadion” bio je besplatan, a na tribinama se okupilo oko 3000 ljudi. Rezultat je bio u drugom planu, a slavili su “crveno-plavi” golovima Slobodana Bobija Milovanovića i Roberta Zrilića. Najbolji igrač susreta bio je Goran Đukić, tadašnji kapiten Banjalučana, koji je kao nagradu dobio kolor televizor, te “Glasov” pehar.

– Značila nam je ta utakmica, lično nama igračima, klubu “Glasu”… Poslije utakmice donijeli su mi taj televizor u “Trofejnu salu”. Bio je ogroman, sa onom kutijom iza, bio sam ponosan, značilo mi je to. Mi smo igrali u Srbiji i svaki dolazak u Banjaluku nam je značio, bilo je dosta emotivno. Utakmica je bila više od fudbala. Rezultat je bio u drugom planu, važno je bilo da se fudbal vratio u Banjaluku, da tako kažem. Igrali smo u Srbiji, bilo je naporno stalno putovati. Vrijeme između utakmica provodili smo uglavnom kući. Ta putovanja su u svakom smislu, prije svega bezbjednosnom bila nezahvalna, ali nam je uvijek bilo drago da dođemo kući. Imali smo dobru atmosferu, nismo se dijelili. Bilo je nas domaćih igrača, ali i nekolicina momaka iz Srbije. Bili su to sve dobri, kvalitetni igrači, prava pojačanja – prisjetio se Đukić u razogovoru za “Glas”.

Boje “Glasa Srpske” branili su fudbaleri-ratnici, koji su u tom periodu morali da dresove i loptu zamijene uniformom i puškom. Najbolji u selekciji “sedme sile”, koju su sa klupe vodili Dušan Tatić, tadašnji trener Kozare iz Gradiške i Zoran Vujić u tom momentu šef struke banjalučkog Omladinca, bio je Nikola Čobanović, dugogodišnji čuvar mreže prijedorskog Rudara.

– To je bio veliki događaj za sve nas. San je bio odigrati jednu utakmicu u takvim uslovima. Velika je čast biti dio ekipe “Glasa”. Drago mi je da ste me pozvali da se prisjetimo te utakmice. Sjećam se da sam dobio nagradu kao najbolji igrač u “Glasovoj” ekipi, bila je to jedna plaketa. Tad sam dobio i poziv da pređem u Borac, nakon te utakmice. Bio je to melem za nas momke koji smo bili angažovani, neko u vojsci, neko u vojnoj policiji, kao ja – istakao je Čobanović.

Pored Čobanovića, još nekolicina momaka tog nedjeljnog popodneva zapala je za oko Vladimira Petrovića, koji je u tom prilikom debitovao na klupi Borca pred banjalučkom publikom. Još jedan Prijedorčanin, Stojan Janjetović bio je među “odabranima”. 

– Zahvaljući Pižonovoj izjavi koja je osvanula u “Glasu”, ja sam otišao u Borac. On me je primjetio na toj utakmici. Što se meča tiče, kiša je padala “iz neba i iz zemlje”. Utakmica, iako je počela u 14.30, igrala se pod reflektorima, tačnije drugo poluvrijeme. Mi smo bili pokupljeni “s brda, s dola”. Svi smo bili negdje angažovani u jedinicama, vojska, policija. Došli smo bez ijednog treninga. Borac je imao top ekipu, doduše protiv nas su nastupili bez igrača iz Srbije. To je faktički bila selektivna utakmica. Nama je tako rečeno. Najbolji su prešli u Borac. Pored Nikole Čobanovića i mene iz prijedorskog Rudara, Pižon je “uzeo” Milu Plavanjca iz Podgradaca i Ljubodraga Kukavicu iz Gašnice. Borče Sredojević je bio sportski direktor Borca, pozvao nas je na razgovor. Sa nama je išao Mladen Katić, a moj stari nas je vozio autom. Iz Borca su izrazili su želju da im se priključimo, rekavši da ćemo dobiti radnu obavezu, da ćemo trenirati u Banjaluci nekih mjesec dana, pa onda ići igrati za Borac u Srbiju. Poslije nam se priključio i Miroslav Savić, koji je kasnije igrao u šampionskoj ekipi Obilića. I on je trenirao sa nama, a kasnije su nam priključeni još neki igrači iz Banjaluke Slavko Končar, Slavoljub Stojanović, Slobodan Starčević, Gajanović iz Drvara. Bilo nas je ukupno 15-20 koji smo trenirali u Banjaluci, pod nadzorom Joce Pelca. Radili smo na pomoćnom terenu. Registrovani smo poslije Đurđevdana. Debitovali smo protiv Zvezde u Sremskoj Mitrovici. Počeli smo s klupe, jer nisu bili sigurni jesu li nas dobro registrovali i hoćemo li imati pravo nastupa. Bio je pun stadion, došli su i trubači. To je bilo nekoliko dana poslije onog Kupa Jugoslavije koji su “crveno-bijeli” osvojili nadigravši Partizan, kada je Milan Simeunović odbranio Mijatu (Predragu Mijatoviću) penal. Tu utakmicu smo izgubili sa 5:0. Dobro se sjećam, poslije smo pobijedili samo Hajduk iz Kule sa 1:0, Kukavica je dao gol. A gubili smo od Napretka u Kruševcu 0:3, isto od Zemuna 0:3, Partizana 1:3. Odlučujuću utakmicu igrali smo protiv Budućnosti. Liga se dijelila na Prvu A i Prvu B ligu. Nama je trebala pobjeda, a njima je bio dosta bod. Završeno je 0:0. Bila je odlična utakmica. Mi smo ispali u Drugu A ligu. Budućnost je otišla u Prvu A – naglasio je Janjetović.

Sa prvim danom tog aprila 1993. godine, Vladimir Petrović preuzeo je Borac. Četvrta “Zvezdina zvijezda” na klupi Banjalučana debitovao je četiri dana prije “Glasove” revije, tačnije 7. aprila u Kostolcu, u meču Prve savezne lige Jugoslavije protiv OFK Beograda (1:1). Meč na “Gradskom stadionu” bio je Pižonova svojevrsna promocija pred publikom u Krajini.

– Nekoliko meseci sam proveo na klupi Borca, dok smo igrali u Kostolcu. Tu sam bio, tu smo trenirali i živeli. Bilo je lepo, imali smo dobar tim, odlično rukovodstvo… Same te utakmice protiv “Glasa” slabije se sećam, ali znam da je predsednik Grahovac bio izuzetan, mnogo je dao za Borac. I dan danas se čujem sa Vinkom Marinovićem i Darkom Ljubojevićem. Bio sam im trener i u Zvezdi. Izuzetno me uvažavaju, kao i ja njih. Kada se ekipa vratila u Banjaluku, otišao sam sa klupe Banjalučana, nisam mogao stalno da prelazim toliki put, da prolazim preko koridora. Međutim, dok sam bio trener često sam dolazio u Banjaluku. Momci su želeli da budu pored svojih porodica, pa smo dolazili kad god smo mogli – izjavio je Petrović i dodao:

– Banjaluka mi je generalno ostala u lepom sjećanju. Pa, protiv Borca sam debitovao za Zvezdu u prvenstvu, u Banjaluci. Pobedili smo sa 1:0. Džaja je dao gol iz slobodnog udarca, a ja sam dobio žuti karton – otkrio je Petrović za “Glas Srpske”.

Teško vrijeme zahtijevalo je jake ljude, koji su bili sposobni da donose dugoročno velike odluke. Borčev prvi čovjek Anđelko Grahovac trebao je postati prvi predsjednik FS Republike Srpske, međutim pošto je bio predsjednik Borca, pokojni Miljan Miljanić i Bata Bulatović, tadašnji predsjednik i generalni sekretar FS Jugoslavije sugerisali su mu da se ne prihvati te dužnosti. Jugoslavija tada imala problema sa FIFA i UEFA i niko nije želio dodatne sankcije.

– Lično, da sam htio, mogao sam sa tom ekipom sve vrijeme biti u Srbiji. Nisam želio, mislim da se patriotizam dokazuje ličnim primjerom. Sve vrijeme sam proveo u Banjaluci. Nije mi bio problem da organizujem tu utakmicu, jer su to za mene bile redovne ativnosti. Pa mi smo znali ići koridorom i zaustavljati se, razogovarati sa komandatima jedinica, vojnicima… Pratili su i oni Borac u ligama Jugoslavije koliko su mogli. Imali smo uzajamno povjerenje. Da toga nije bilo, ne bi se ta utakmica protiv “Glasa” mogla organizovati. Imali smo bratsku i toplu podršku od svih ljudi iz FSJ, pogotovo od pokojnih Bate Bulatovića, Čiče Miljanića. Međutim, u prvim momentima, kad smo mi izrazili želju da nastavimo igrati ligu Jugoslavije, ne da nismo naišli na podršku, nego na neku suzdržanost, jer su se ljudi iz FSJ plašili dodatnih sankcija. Kad sad gledam, iz ove perspektive, to je tada bila ludnica. Pa, Zvezda, prvak Evrope, Partizan igrali su u Bukureštu, Solunu…Reprezentacija Jugoslavije je vraćena sa Evropskog prvenstva. Nisu ljudi iz FSJ hteli dodatne sankcije, pa su nas lagano odbijali, ali mi smo otišli na jedan sastanak Saveza. Sjećam se održavao se na Cetinju, imali smo žestoku raspravu, da ne detaljišem. Oni su tada napokon prihvatili, posebno Miljanić, da Borac nastavi da igra tu ligu. Imali smo nekoliko izvanrednih utakmica tada, recimo u Valjevu, kad smo igrali, protiv Sutjeske – 3:3, Partizana pred punim stadionom u Valjevu. Tada je za Partizan još igrao Predrag Mijatović. Morali smo svi zajedno sačuvati Borac da igra Prvu saveznu ligu po svaku cijenu, da pokažemo da smo dio Srbije i SR Jugoslavije, ne odstupajući od toga. Klubove sam razumio, svako vodi računa o sebi. Od Saveza smo nebrojeno puta dobijali opremu, koju sam svojim autom dovozio u Banjaluku – zaključio je Grahovac.

BORAC                        2 (1)

“GLAS SRPSKE”        0 (0)

Strijelci: 1:0 Milovanović u 42, 2:0 Zrilić u 55.

Stadion: “Gradski” u Banjaluci.

Gledalaca: 3000.

Sudija: Slobodan Micev (Banjaluka)

Pomoćnici: Ranko Dragičević, Mihajlo Miljković (obojica Banjaluka)

Delegat: Aleksandar Čekerevac (Banjaluka).

Igrač utakmice: Goran Đukić (Borac)

BORAC: Gajić, V. Kovačević, Latinović, Milovanović, Đukić, Marinović, Đurić, Ljubojević, Zrilić, Vranješ, Trivan. Igrali su još: Vujić, Babić, B. Kovačević, Stojanović, Savić. Trener: Vladimir Petrović.

“GLAS SRPSKE”: Čobanović, Malbašić, Vranješ, Janjetović, Vojkić, Lukić, Rosić, Kosović, Vrhovac, Plavanjac, Kukavica. Igrali su još: Vasilić, Varnica, Slijepčević, Starčević, Pejić, Balaban, Kesić, Dragišić. Treneri: Dušan Tatić i Zoran Vujić.

Marinović

Kolike su patriote bili igrači Borca govori i primjer Vinka Marinovića, aktuelnog trenera Banjalučana, a početkom devedesetih najtraženijeg igrača “crveno-plavih”.

– Vinko mi je ostao u lijepom sjećanju kao veliki patriota. Već tada, on je bio izvanredan igrač, htjeli su ga i Crvena zvezda i Partizan, zajedno sa Darkom Ljubojevićem. A prvi su nam se javili ljudi iz Hajduka iz Kule, sa kojima smo imali odličnu saradnju. Došli kod nas u Banjaluku da ga vode u Kulu. Hajduk je bio stabilan prvoligaš. Pokojni Siniša Peulić je bio tamo, a ne znam koliko znate, Dragan Džajić je htio da ga vodi u Zvezdu, zato što ga je podsjećao na njega… Ali da se vratim na Marinovića, Kuljani su nudili Vinku ogromnu cifru – 20.000 tadašnjih njemačkih maraka, što je bilo pravo malo bogatstvo. A Marinović im je rekao: “Slušajte, sada ne mogu ići u Kulu, prvo idem sa svojim drugarima iz Borca da odradim našu smjenu na ratištu, a poslije toga možete doći po mene da se dogovorimo”. Kasnije je došla Zvezda i odvela ga. Dakle, sve se u životu vrati. Marinovićev odgovor simboliše Borčev stav i karakter u toku rata. To je suština – poentirao je Grahovac.

Igrači iz Srbije

Tadašnji fudbaleri “crveno-plavih” iz Srbije, Slaviša Čula, Zoran Kiza Milinković (u dva mandata trener Borca), Zoran Jovičić, Nenad Nonković i ostali nisu došli u Banjaluku na pripreme, odnosno na duel protiv “Glasa”.

– Bilo je teško vrijeme. Momci su se plašili, sa razlogom, da dođu u Banjaluku. Bio je rat, prolazili smo koridorom, znalo se dešvati da padaju granate. Nekad nisu bili ni zadovoljni statusom, kako se stanje pogoršavalo, bilo je i toga – rekao je Anđelko Grahovac.