Dan kada su i srpski i bugarski vojnici na Solunskom frontu zaboravili ko su i gdje su, i kada su kao dobri hrišćani želili jedni drugima da čestitaju Vaskrs.
Moglenske planine, Vaskrs, 1918. godine
Nalazimo se na pragu svoje zemlje. Oni vrhovi planina koje gledamo već toliko, pružaju se u našoj otadžbini. Druga je ovo godina kako uzalud priželjkujemo da jednom već krenemo. Ali ko će probiti one bedeme i čitavu šumu bodljikavih žica. (…)
Slušali smo drhtavi jek zvona, koji je dopirao iz ravnice.
– Pa danas je Vaskrs! – pljesnu se Luka rukama.
Kako je prijatan taj zvuk zvona. Umirivao je prosto nerve. Navikli smo bili na topovske pucnje, prasak eksplozije, a ovi nježni i drhtavi tonovi bili su odista neobični.
Dugo godina čestitali smo jedan drugom Uskrs, sa željom da sledeći dočekamo u miru. Naše su želje ostajale puste. I sada se snebivamo, jer nas ovo čestitanje podsjeća kao na neku izjavu saučešća. Pa ipak, običaje treba održavati. Potpukovnik Petar naredi da se iznesu biskviti iz njegovog sanduka, Luka je dao vermut, Vojin je priložio kavu, ja šećer.
Odjednom je na cijelom frontu kod pješadije zavladalo zatišje, kao da su vojnici prećutno uglavili primirje. Stražari na objavnicama nalaze se udaljeni oko trideset metara. Ostalih dana, oni se dovikuju i uzajamno grde. Ali danas niko nos da pomoli. Bugari obično dobacuju kako naši treba da se predaju. U Srbiji se lijepo živi i – vazdan koješta. Umjesto odgovora ovi naši nabiju veliki hljeb na bajonet, pa ga izdignu iznad rova, kao da time hoće da kažu kako je njima i ovdje dobro.
Međutim, jutros vikne Bugarin:
– Bratko, dneska je Velik Den. Ne dej da pucaš!
Obeća mu ovaj naš da neće gađati. Onda počne razgovor među njima.
– Bratko… Neka je časno Voskresenije!
– Vaistinu voskrese!
– Frlaj malko leba, ako imaš!?
Uzme ovaj naš pola hljeba i zavrljači preko bedema. Ali hljeb ne dospije do bugarskih zaklona, već padne na ledinu. Onda Bugarin zapita, smije li da ga uzme. Ovaj naš mu dozvoli, ali pod uslovom da iziđe bez oružja. Oni jedan drugome dadu riječ. Bugarin iziđe, a i naš se pojavi izvan rova. U znak zahvalnosti što je primio hljeb, Bugarin ponudi našeg vojnika cigaretama.
Sada i onaj naš prekorači preko rova, takođe bez oružja. Priđu jedan drugome.
Gledali to ostali stražari. Oslobode se i oni, te iziđu. Ovu scenu gledaju vojnici iz glavnih rovova te se i oni pojave bez oružja. Kao po nekom dogovoru. I ljudi ti tako lijepo razmaknu krstila od žica i sastanu se na poljani. Divota… Htjeli zajedno i da ručaju. Dvojica se zagrlili. Sad se izmiješali.
Potpukovnik Petar pogleda mračno preda se. Između njegovih očiju pojaviše se duboke bore. On klimnu glavom i tiho progovori:
– Ozbiljna opomena i nama i njima. Treba se jednom zamisliti. Nije šala. Četiri godine traje. Ona duhovna spona, nazvana vojničkim jezikom disciplina, rasteže se i osipa kao konac.
– Ovo je rasulo! – zavapi Luka.
Telefoni su zvrjali. Brigada naređuje da se smjesta otvori artiljerijska vatra na onu gomilu vojnika, i naših i bugarskih.
Potpukovnik Petar dohvati slušalicu i pozva komandire.
– Otvorite vatru sa visoko rasprskavajućim šrapnelima. Zastrašite ih, ali ne ubijajte!
Baterije pripucaše i šrapneli prsnuše visoko nad poljanom. Masa se uskomeša. Pripucala je i neprijateljska artiljerija. Pješaci kao zastrašeno stado rasturiše se na suprotne strane. Poljana osta pusta. I naša i njihova artiljerija, kao po dogovoru, gađale su protivničke rovove. To je trebalo da bude kao neka kazna pješacima.
ODLOMCI IZ KNjIGE „SRPSKA TRILOGIJA“ STEVANA JAKOVLjEVIĆA
Nema komentara