Na Veliki petak, tačno prije 16 godina odigrala se jedna od najkrvavijih bitaka u modernoj istiriji ratovanja. Bitka o kojoj se malo zna, jer je NATO neprijatelj poražen. Bitka na Košarama, ponos srpskog naroda,…

Na početku agresije na SR Jugoslaviju očekivanja glavnokomandujućih snaga NATO alijanse bile su izuzetno optimistična. Vjerovalo se da vojska nije u stanju da izdrži vazdušne napade duže od tri dana i da će vrlo brzo potpisati kapitulaciju. Pokazalo se da je računica agresora bila više nego pogrešna. Nakon pokazane izuzetne snalažljivosti, hrabrosti i izdržljivosti pripadnika Vojske Jugoslavije, komanda NATO naredila je paralelno pokretanje kopnene ofanzive na prostoru Kosova i Metohije ispod Prokletija, na Košarama. Ovom operacijom NATO je pokušao da anulira evidentne neuspjehe u uništavanju snaga iz vazduha.

mapa-spec

Košare su izabrane zbog konfiguracije terena, koja je išla na ruku strani koja je napadala. U tom rejonu je prosto fizički bilo nemoguće da se sa srpske strane prebaci respektabilna tehnika, što nije bio slučaj sa snagama alijanse. Na sjeveru Albanije već su odranije bile stacionirane snage NATO u bazi kod Tropoje. Za borbu je bilo spremno 12.000 vojnika, od toga 5.000 američkih, sa 30 tenkova i 26 helikoptera tipa „apač“. Pored OVK, koja je za potrebe ofanzive prema granici rasporedila oko 15.000 terorista, u napadima su učestvovale i regularne trupe Republike Albanije koje su brojale između 6.000 i 8.000 vojnika. Posebna podrška dolazila je od britanskih instruktora i pripadnika jedinica za specijalne operacije, američkih Zelenih beretki i francuske Legije stranaca. Nasuprot njima stajalo je neuporedivo manje ljudstva i tehničkih sredstava – oko 2.000 pripadnika Vojske Jugoslavije iz sastava 125. i 549. Motorizovane brigade, 63. Padobranske brigade kao i djelova Prištinskog korpusa. U borbama su učestvovali i ruski dobrovoljci, među kojima je jedan na Košarama i poginuo.

karaula

Plan agresora bio je jasan – ako se zauzme Đakovica, doći će do presijecanja linija snaga između Prizrena i Đakovice. Kasnije bi se krenulo ka Prištini i time bi vojni poraz Jugoslavije na Kosovu i Metohiji bio zacementiran.Napad je krenuo, ni malo slučajno, 9. aprila u tri ujutru, na hrišćanski praznik Veliki petak, artiljerijskom pripremnom vatrom iz pravca severa. U prvom ešalonu učestvovali su uglavnom pripadnici terorističke OVK, njih oko 1.700, uz izdašnu artiljerijsku pomoć pripadnika francuske Legije časti. Sa druge strane, branioci su imali svega 200 vojnika. Sama karaula Košare, naspram betonskih bunkera sa albanske strane, isticala se svojom ljepotom. Bila je izgrađena pre svega zbog ideološke dimenzije sukoba između Albanije i FNRJ. Međutim, položaj karaule je u taktičkom smislu bio očajan. Sedam graničara su svojom nevjerovatnom hrabrošću i umijećem odolili prvim napadima agresora i praktično „kupili“ vrijeme za zaposjedanje druge linije odbrambenih položaja. Pad napuštene karaule prikazan je u zapadnim medijima kao „neviđeno postignuće snaga alijanse“ i takozvane „Oslobodilačke vojske Kosova“. To će biti ujedno jedini i poslednji „uspjeh“ koje će ove združene trupe postići. Da se sa pravom Košare smatraju za jednu od najkrvavijih bitaka tokom NATO agresije, svjedoče i riječi jednog od učesnika, Ljubinka Đurkovića, potpukovnika u penziji:

Bile su to strašne slike, gorili su i nebo i zemlja. Čuli su se jauci ranjenih, od projektila su bila presječena i stara stabla prečnika i do jedan metar, ali linija fronta nije pomjerena. Imali smo informacije čak i iz komande NATO o dejstvima avijacije od naših obaveštajnih struktura, tako da smo parirali maketama simulirajući lažne položaje za koje je njima trebalo i po dva dana da bi ih razotkrili, a do tada bi dejstvovali po njima. Zbog toga smo uspjeli da svoje materijalne i ljudske žrtve svedemo na najmanji nivo.

Osokoljen prethodnim uspjehom, neprijatelj je jurišao i na drugu liniju odbrane. Vrhovna komanda VRJ je reagovala pravovremeno. Na front dolazi pojačanje u vidu pripadnika specijalne 63. Padobranske brigade, uz podršku lakih artiljerijskih oruđa koja svojom preciznom vatrom prekidaju dalje artiljerijsko djelovanje terorista. Time je ofanziva bila u potpunosti zaustavljena. Desetog maja, NATO baca nedozvoljene kasetne bombe na srpske trupe, ubivši pri tom osam vojnika. Iako je bilo gotovo nemoguće upotrebiti teško naoružanje na tom području, dva tenka T-55 zaputila su se da pomognu borcima.

O težini zadatka najbolje govore riječi iz poruke komandirima tenkova:

Uz dobru pripremu imate 30 odsto šansi da prođete terenom, plus patriotizam, plus iskustvo – kreni!

Vrhunskim umijećem, posade tenkova uspjevaju da zaustave kontranapad neprijatelja, pruže podršku pješadiji na položajima i pomjere liniju fronta do same Rase Košares, bez ponovnog osvajanja samog vrha. Proboj ka vrhu Mrčaj od strane pripadnika treće armije Prištinskog korpusa bio je odlučujući u savladavanju neprijatelja. U duhu najslavnije tradicije, vojnici su jurišali na položaje agresora ulazeći u borbu prsa u prsa sa uzvicima „Naprijed“ i „Ura!“

nalovna-spec-595x363

Nakon bespoštedne borbe, vrh je konačno zauzet. Komanda NATO shvata da mora upotrijebiti sve resurse i, radi podrške svojim jedinicama koje napušta borbeni moral, u sukob ubacuje svoje tenkove. Ali za kratko vrijeme uništeno im je pet tenkova. Time je praktično spriječena dalja tenkovska ofanziva i prodor neprijatelja u dubinu Kosova i Metohije. Svojim požrtvovanjem, disciplinom i izkazanim patriotizmom, Vojska Jugoslavije sprečila je glavni cilj stratega NATO pakta – kopnenu agresiju koja je ovim doživjela svoj fijasko. Linija fronta se dalje nije pomjerala sve do kraja rata, odnosno do potpisivanja Kumanovskog sporazuma.

Vojska Jugoslavije je u borbama na Košarama izgubila ukupno 60 pripadnika i jedno vozilo, dok su snage agresora imale više stotina poginulih, kao i pet uništenih tenkova. Tačni podaci o gubicima snaga NATO, albanske vojske i šiptarskih terorista iz razumljivih razloga se kriju i do sada nisu objavljeni.

Srbija mora da pamti svoje heroje, vojnike i komandante Prištinskog korpusa, koji su dali sve od sebe štiteći svoj narod, teritorijalni integritet i suverenitet od spoljnog agresora.Ovu priču završićemo riječima glavnokomandujućeg generala Prištinskog korpusa, Vladimira Lazarevića:

Bilo, ne ponovilo se, ali i da se ne zaboravi!