Sudeći po mitovima, drevna stvorenja koja se hrane krvlju živih bića (najviše ljudi), postojala su  još u Egiptu, Mesopotamiji i Kini. Ono što je striktno vezano za Balkan, ponajviše za Srbiju i Hrvatsku jeste sam naziv za krvoločna stvorenja koji se danas koristi u celom svijetu – vampir. Naziv „vampir“ prvi put je zvanično zabilježen 1725.godine u istraživanju austrijskih komesara koji su ispitivali tvrdnju mještana po kojoj su navodno vampiri u Srbiji u to vrijeme prouzrokovali nekoliko povezanih smrtnih slučajeva.  Kasnije se upotreba termina vampir proširila po zapadnoj Evropi, počevši od engleskog jezika gdje je ovaj pojam korišćen 1732. godine kada je u londonskim novinama osvanuo članak o vampirskoj epidemiji u Srbiji.

Najpoznatiji vampiri u Srbiji, mada su neki od njih dobili i svjetsku slavu su Arnaut Pavle, Petar Blagojević i Sava Savanović.

Arnaut Pavle je navodno za života imao susret sa vampirom koga je ubio, odnosno otvorio je njegov grob i spalio leš čovjeka za koga je vjerovao da je vampir. Ubrzo nakon povratka u svoje rodno mjesto, selo Medveđu,  Pavle je 1725.godine pao sa velike visine i slomio vrat. Nakon što je sahranjen na seoskom groblju, počele su kružiti po selu priče kako je Pavle viđen nekoliko puta u toku noći. Mještani koji su izjavljivali da je Pavle dolazio po noći kod njih i gušio ih, u roku od nekoliko dana bi umrli. Poneseni strahom povampirenog Pavla, mještani su se okupili i zajedno sa seoskim sveštenikom otvorili grob Arnauta Pavla. Kroz njegovo tijelo proboli su kolac, a zatim ga spalili kako se ne bi vratio u svijet živih i nastavio da progoni ljude.

Iste godine kada je umro Pavle, u selu Kisijevu umro je Petar Blagojević, za koga se takođe sumnjalo da je nakon smrti postao vampir koji je proganjao mještane Kisijeva. Simptomi smrti mještana Kisiljeva bili su slični simptomima smrti mještana sela Medveđe. Ljudi su umirali nakon samo par dana bolesti, i nakon izjava o tome da ih Petar progoni i u toku noći guši. Kao u slučaju Arnauta Pavla, i Petrov grob je otvoren, leš proboden kolcem i spaljen.

Sava Savanović je vjerovatno najpoznatiji srpski vampir jer se spominje u djelu Milovana Glišića „Posle Devedeset Godina“, kao i u domaćem horor filmu „Leptirica“. Za njega se sumnjalo da je dolazio u vodenicu u mjestu zvanom Zarožje kod Bajine Bašte i tamo ubijao ljude koji su došli da samelju žito.

Godine 1731. u kraju u kome je nekada Pavle živio, umro je veliki broj ljudi i djece nakon dva ili tri dana bolesti. Pojedini su prije smrti govorili kako su ih posjećivali i gušili  vampiri, odnosno mještani koji su umrli nekoliko dana ranije.

ubijanje vampira

 

Kako bi se smirio narod koji je bio prestravljen pojavom vampira i njihovim zlodjelima, austrijska vojna uprava je poslala komisiju koja je trebalo da ispita da li vampiri u Srbiji postoje i da li je moguće da se razvila neka vrsta epidemije vampira. Komisija je otvarala grobove preminulih za koje se pričalo da su se povampirili, i naišla na zastrašujuće i tada neobjašnjive pojave. Naime, tijela preminulih mještana su bila u vrlo svježem stanju, lica rumena a na usnama svakog od njih je bila svježa krv. Austrijski komesari su naredili spaljivanje svih leševa sa takvim simptomima. Izvještaj komesara Johanesa Flikingera objavljen je u mnogim svjetskim novinama, pa se po cijeloj Evropi počelo raspravljati o epidemiji i postojanju vampira u Srbiji.

Da li vampiri u Srbiji postoje, nažalost komisija tada nije mogla ni da potvrdi, ni da negira, a tako je ostalo do danas. Da li je izgled leševa bio posljedica neke tada nepoznate bolesti ili posljedica vampirizma? Vampiri se još uvijek ubrajaju u misterije svijeta, ne postoje dokazi o njihovom postojanju, niti postoje dokazi koji ukazuju na to da vampiri ne postoje. A kad dokazi nedostaju, sve se svodi na vjerovanje, pa neki vjeruju u to da vampiri postoje, a pojedini tvrde da su ih vidjeli, dok drugi pak ne vjeruju u mogućnost postojanja vampira izvan granica imaginacije. Vjerovali u vampire ili ne, činjenica da je Srbija u 18-tom veku bila poznata i po epidemiji vampira je nepobitna.