UTIHNUO KOVAČKI ČEKIĆ

Kovački zanat u porodici Tanasić iz Pelagićeva ima dugu i uspješnu tradiciju, koja traje 88 godina. Međutim, izgleda da je i ovome, na žalost, došao kraj. Savo Tanasić, posljednji kovač u Posavini, nakon dva infarkta i dugog oporavka, ne gubi nadu da bi mogao nastaviti posao, koji je cijeli život radio.

– Omladinu posao kovača više neinteresuje, pa mi je stvarno žao, jer sa zatvaranjem moje radnje, definitivno, ovo jedno jako lijepo zanimanje, prestati da postoji. A sve je počelo još davne 1927. godine, kada je moj otac Tanasija, nakon završetka zanata, otvorio svoju kovačku radnju i do danas, kod nas Tanasića, taj posao nije prekidan. Nakon smrti mog oca, 1945. godine, posao je naslijedio stric Bogoljub, kod koga sam od 22. jula 1957. godine, krenuo na zanat, kao četrnaestogodišnjak. Poslije smrti strica, 1967. godine, preuzeo sam kompletan posao, a potom sagradio i novu radnju, koja je do današnjih dana u funkciji – priča Savo Tanasić, 72-godišnji kovač iz Pelagićeva.

On naglašava da posao, kojem je posvetio cijeli svoj život, jeste težak, ali ga je zavolio i da može ponovo birati, ne bi imao nikakve dileme.

– Posao kovača sam uvijek volio i ta ljubav me je i zadržala da cijeli svoj život budem kovač. Cilj je da mušterija uvijek bude zadovoljna, a ogromno iskustvo u ovom poslu, omogućila mi je da proniknem u sve tajne kovačkog zanata. Nije bilo “zadatka”, koji nisam mogao da završim, jer su mi mušterije uvijek bile u prvom planu. Čekić i nakovanj radili su neprekidno u mojim rukama, više od pola vijeka, tačnije 58 godina – kaže Savo Tanasić, koji je s pravom ponio i nadimak “kovač”.

Kovač iz Pelagićeva naglašava da sve što je stekao u životu, ostvario je, uz pomoć svojih ruku, odnosno svog vrsnog umijeća.

– Sve što sam stekao u životu, isključivo je plod mog rada u kovačkoj radnji. Nije bilo lako, ali mladost i stalna želja za dokazivanjem, omogućili su mi da ljudi, ne samo iz mog mjesta, nego i sa šire regije Posavine, dolaze kod mene, da im završim sve ono što su tražili. Posebno moram da istaknem 70-te godine prošlog vijeka, kada je bilo i previše posla, ali išlo je dobro i do početka nesrećnog rata. Pogotovo u vrijeme, kada još nije bilo traktora i priključaka, gdje su konji i zaprežna kola, bila glavna atrakcija. Vremena su se mijenjala, ali i u današnje vrijeme, posla nije nedostajalo, pogotovo u vrijeme sezonskih poljoprivrednih radova – naglašava Tanasić.

KOVAČNICA – PRIČAONICA

Primjetno je bilo da mnogi dolaze u kovačku radnju, Save Tanasića, ne samo radi, posla, nego i na razgovor.

– Moja radnja je uvijek bila sastajalište ljudi, na kojem su redovno dolazili brojni moji prijatelji i poznanici, a ne samo mušterije. Često se prozbori o poslu, čuje kakvo dobro iskustvo i savjet. Kovački poziv je takav da uvijek poljoprivrednici vas trebaju, pogotovo u sezoni, kada su u jeku brojni radovi. Nekada dobra informacija, zlata vrijedi – ističe Tanasić.