Sakraj Bosne do mora,

zna ga zemlja sva, svud se slavom pročuooooo

komadnat Savaaaaaa,

hej, haj, hej, haj, komadnat Sava,…..

Taktovi pjesme koje je znao svaki pionir, za komadanta Sutjeske, koji je herojski položio život za buduća pokoljena,….

Rođen je 25. januara 1905. godine u selu Nudolu, Grahovo, Nikšić, Crna Gora. Još u ranoj mladosti pošao je putem revolucionarnog opredjeljenja; član KPJ postao je 1925. godine. Idejno se formirao pod utjecajem svoga brata, poznatog revolucionara Nikole Kovačevića. Ponikao u slobodarskom kraju, obdaren izuzetnom bistrinom, snažne fizičke konstitucije i bujnog temperamenta, Sava kao da je bio rođen za revolucionara. Mnogo je radio na svom ideološkom, teoretskom i kulturnom uzdizanju: čitao je marksističke knjige, političku štampu, beletristiku, vojnu i drugu stručnu literaturu.

Početak NOB dočekao je kao već iskusan, prekaljen i poznat politički radnik, komunist i revolucionar. A ustanak, rat, revolucija — kao da su bili ono željeno vrijeme, ono pravo polje bitke na kome će se najbolje pokazati njegova ljudska energija, njegova predanost stvari naroda, Partije i revolucije. Kao član OK Nikšić, učestvovao je u pripremi julskog ustanka

1941. Prva velika akcija protiv okupatora na teritoriji MK Grahovo izvedena je pod njegovim rukovodstvom: 25. jula savladana je i talijanska posada (80 vojnika) i oslobođeno Grahovo.

U jesen 1941. Glavni štab NOPO za Crnu Goru i Boku imenuje ga za komandanta Nikšićkog odreda, koji je ubrzo narastao na deset bataljona. U jesen 1941. i zimu 1941/42. godine, jedinice odreda nižu pobjede na teritoriji Nikšića, Grahova, Vilusa, Crkvica, Herceg Novog. Razvija Talijanske kolone, zarobljava stotine vojnika, zapljenjuje tenkove, topove, kamione i drugo naoružanje i opremu. Savina slava raste. Snagama Nikšićkog i Durmitorskog odreda oslobođena je velika teritorija od Tare i Pive do Bokokotorskog zaljeva, osim blokiranog Nikšića i gradova u Boki. Naročito teške, višemjesečne borbe, uz velike neprijateljske gubitke, vođene su na sektoru Dragalj — Crkvice — Herceg Novi.

Gotovo istovremeno, Sava proširuje rad jedinica Odreda u istočnu Hercegovinu i prema Dubrovniku. Januara 1942. formira se Operativni štab za Hercegovinu, da koordinira borbe crnogorskih i hercegovačkih jedinica, sa Savom kao komandantom. Tada su se pod njegovom komandom našle snage jačine oko 20 bataljona, koje su operirale na prostoru od Oštroga do Dubrovnika i od Boke do Gacka, i snažnim radom prisilile na strategijsku defanzivu više od korpusa Talijanskih vojnika i jake snage ustaša, domobrana i četnika, i nanijeli im više teških poraza.

Dijelovi Odreda su angažirani i u sprečavanju kontrarevolucije na području OK Kolašin i u Katunskoj nahiji.

Kao već proslavljeni ratnik, aktivno učestvuje na istorijskoj Ostroškoj skupštini crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, februara 1942. godine. Aprila 1942. imenovan je za člana Glavnog štaba za Crnu Goru i Boku, a maja iste godine izabran je za člana Vrhovnog štaba.

U toku III neprijateljske ofanzive, jedinice Odreda vodile su izuzetno oštre borbe oko Nikšića, Grahova u Boki i u Pivi. U poznatim borbama, aprila 1942, u Župi nikšićkoj teško su poražene jake četničke snage pod komandom Baja Stanišića. To je bio prvi teški četnički poraz u Crnoj Gori. Nove poraze Odred im je nanio u borbama na pravcu Nikšić — Piva. Pored rukovođenja Odredom, kao zamjenik komandanta Glavnog štaba rukovodio je povlačenjem Lovćenskog odreda pravcem Trešnjevo — Grahovo — Banjani — Piva, kao i Zetskim NOPO, oko Nikšića i u Pivi.

Kada je 12. juna 1942. formirana 5. proleterska (crnogorska) brigada, Sava postaje njen komandant.

Brigada je najprije glavna zaštitnica u borbama na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine, a potom je sa šireg prostora Zelengore štitila pohod Grupe proleterskih brigada u zapadnu Bosnu i osiguravala zbjeg naroda i bolnicu. Od 22. juta do 2. augusta, zajedno s Hercegovačkim NOPO, Dragačevsko-čelebićkim bataljonom, Bolnicom i zbjegom, 5. brigada je izvela čuveni marš-proboj od Drine do Prozora. Ovaj složeni poduhvat izveden je pod Savinom komandom. U zapadnoj Bosni brigada je, od augusta 1942. do januara 1943, vodila borbe oko Prozora, Travnika, Jajca, i u centralnoj Bosni. Četvrta neprijateljska ofanziva je nova etapa u herojskim podvizima brigade i komandanta Save. Juriši na Prozor, borba s tenkovima u Ostrošcu, napadi na Konjic, herojske odbrane u dolini Neretve imali su veliki značaj za spas ranjenika i opći uspeh na Neretvi. U ofanzivi s Neretve, brigada vodi teške borbe na lijevoj obali Neretve, za oslobođenje i odbranu Nevesinja, na Planoj, Javorku i Bioču. Veoma uspješno Sava je komandirao brigadom u vanredno oštrim borbama na pravcu Nikšić—Šavnik, na Komarnici i na Durmitoru, što je usporilo nadiranje višestruko jačih njemačko-talijanskih snaga u V ofanzivi.

U najtežem periodu V ofanzive, Sava postaje komandant 3. udarne divizije. Diviziji je baš tada pao u dio najteži zadatak: da bude zaštitnica Glavne operativne grupe, da štiti Centralnu bolnicu i izvrši proboj iz okruženja. Svjestan težine zadatka, Sava je bio spreman da uradi sve. Njegov dolazak na čelo divizije ulijevao je posebnu nadu i borcima i ranjenicima. U desetodnevnim borbama pod Savinom komandom, divizija se rvala s neprijateljem koji je bio gotovo dvadeset puta brojniji, i učinila sve da spase ranjenike i izvrši druge zadatke. Dugotrajne obrambene borbe smjenjivali su juriši, i obratno. Činjeni su pokušaji da se nađe pogodna mogućnost za proboj. U teškim borbama 11. i 12. juna na Vučevu, pod Maglićem, kod Borovna, na desnoj obali Sutjeske, odbijeni su snažni udari neprijatelja, spašena Bolnica i napravljen pokušaj da se na lijevoj obali Sutjeske obrazuje mostobran. Trinaestog juna, njene glavne snage pošle su u opći napad na lijevoj obali Sutjeske. Divizija je uspela da potisne neprijatelja, ali ne i da slomi njegov otpor na Košuru, padinama Ozrena, Lastve, Kazana. Svuda se vodila dramatična borba. U najkritičnijem trenutku, Sava je odlučio da novim jurišem izvrši proboj. S Pratećom četom i grupom kurira izbio je u prvi streljački stroj, komandirao juriš, i pucajući iz puško-mitraljeza, pošao naprijed. Pao je u jurišu, pokošen neprijateljevim rafalima.

O junačkim podvizima Save Kovačevića napisane su knjige, o njemu će se još pisati. On je bio jedan od najstrastvenijih i najistaknutijih revolucionara, veliki organizator borbe i istaknuti komandant, drug i čovjek, koji je visoko cijenio pregalaštvo i znalački čuvao borce. U toku dvogodišnjih bitaka, on je mnogo puta sam poveo borce u neposredni juriš, tamo “gdje smrt gori pred očima”. Nije bilo borbe u kojoj se nije istakao i lično i kao komandant. Savin heroizam bio je neraskidivo povezan i divno usklađen s njegovom magnetskom privlačnošću, ogromnim utjecajem na ljude i sposobnošću da istovremeno pravi podvige i uspješno rješava najsloženije borbene zadatke. Tamo gdje je bio, “nosio” je sve, i teško je bilo učestvovati s njim u borbi a ne slediti ga ili pokazati kolebljivost.

Dovoljno je na primjer spomenuti samo neke događaje. Novembra 1941, s malom grupom boraca napao je, na putu Bileća — Vilusi, kolonu iz divizije “Marke”. Tada je skočio na neprijateljski tenk i zarobio posadu a kolona je, uz gubitke od 11 ubijenih, 22 ranjena i 77 zarobljenih razbijena. Razbio je drugu, znatno jaču Talijansku kolonu, koja je od Trebinja hitala u pomoć. Još jednom će on, kod Ostrošca u IV ofanzivi, s grupom boraca jurišati na tenkove, skočiti na jedan i savladati posadu. U istoj ofanzivi, njegove jedinice su 15/16. februara 1943. bezuspješno napadale utvrđeni Prozor, koji je stajao kao glavna prepreka na putu povlačenja Centralne bolnice. Kada je sutradan stiglo Titovo naređenje: “Prozor noćas mora pasti” — Sava je iduće noći stigao na prvu vatrenu liniju, privukao artiljeriju ispred streljačkog stroja i direktnim pogocima iskusnog artiljerca srušio nekoliko bunkera i tako omogućio prodor u grad, što je bilo odlučujuće. To je bio tko zna koji slučaj da on artiljeriju dovodi u streljački stroj i neposredno njom rukuje. Tako je uradio jula 1941, u borbi za Grahovo, tako će uraditi u borbi s njemačkim tenkovima na Krnovu, pa u borbi na desnoj obali Sutjeske, u V ofanzivi. Više puta je i čapajevski, na konju jurišao na neprijatelja, pa je najviše zbog toga i nazvan imenom legendarnog heroja SSSR Sava je još za života ušao u pjesmu i legendu. Njegova junačka smrt samo je povećala sjaj legende. On pripada onim palim velikanima našeg rata i revolucije čija slava nadrasla vrijeme.

Odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ, 6. jula 1943. godine, proglašen je za narodnog heroja, među prvim borcima NOV i POJ. Odlukom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza odlikovan je Ordenom Kutuzova. U „Biltenu Vrhovnog štaba“ br 29-31 o proglašenju Save Kovačevića za narodnog heroja piše:

Savaa Kovacevic

 

O Pogibji Save Kovačevića pričao je šoltanin Bogdan Jakovčević, koji se i 70 godina nakon legendarne bitke na Sutjesci sjeća svega kao da je juče bilo,….

Da se vratimo na Savu Kovačevića. Kakav je bio?

– Komad vojničine. Jak, sposoban. On je komandant 3. divizije posta deset-petnaest dana prije Sutjeske. Zato je i poginija, jer se ponaša ka borac, a ne ka komandant divizije.

Kako to mislite?

– On ka komandant divizije nije smio ić u streljačkom stroju, nego bit u pozadini. A on je sta u prvi red i viknija “Juriš!“, diga se naglo i prvi krenija. I dobija rafalom u čelo. Mi smo to kasnije debatirali i zaključili da je to bila Savina greška.

Vaša divizija je bila zadužena za Centralnu bolnicu i nekoliko tisuća ranjenika, koji su prije toga preživjeli Neretvu. Na Sutjesci ih niste uspjeli spasiti?

– Nijemci su ih sve ubili. Mi smo bili opkoljeni, nismo znali kako izać. Imali su 300 aviona: nije moglo proć pola ure, a eto ti njemačke “štuke“ s bombama. Njih je bilo 120 tisuća, a nas 19 tisuća, i bili smo gladni, ranjenike i tifusare da ne spominjem. Uvik sam kasnije mislija kako je to moguće da su onako tehnički spremni Nijemci izgubili rat od nas.

Prva i Druga proleterska brigada probile su njemački obruč prema Zelengori, kako bi vaša divizija izvukla ranjenike?

– Prva i Druga brigada su probile obruč, tako se Vrhovni štab s Titom i uspio izvuć, ali to je bilo dan-dva ranije. Mi smo s ranjenicima bili spori, a oni nisu mogli držat koridor jer je Nijemaca bilo dvadeset puta više, i nakon šta se Vrhovni štab izvuka Nijemci su opet uspili zatvorit obruč prema Zelengori.

Među 6400 poginulih partizana na Sutjesci gotovo polovinu čine Dalmatinci. Kako doživljavate to što se ova bitka u današnjoj Dalmaciji ne obilježava na dostojan način?

– To nije u redu. Prva i Druga proleterska su bile udarne brigade, ali nisu osjetile ni Sutjesku ni Neretvu, Dalmatinci su to iznijeli na svojim kostima. Dalmatinske brigade su toliko stradale da su nakon Neretve i Sutjeske neke morale bit rasformirane. Al uvik će se znat da je na Sutjesci iz Druge dalmatinske Vrhovnom štabu poručeno: “Izginulo nas je dvi trećine, ali računajte na nas ka da smo u punom sastavu.“