Svaka karijera ima početak i kraj. I one velike, i one male. Saša Raca za naše prilike imao je veliku karijeru, igračku, a sada kao sportski radnik putuje ka novim visinama. Na fudbalskom nebu Gradiške već poodavno sija jedna nova zvijezda pod imenom Stars!

U intervjuu za naš portal Saša je pričao o svemu po malo: karijeri, velikim utakmicama, povredama, radostima, razočarenjima, svojoj školi, dvojici klinaca koji hoće krenuti tatinim stopama, pa i onašem portalu.

Intervjuu, koji se čita u jednom dahu, uz želju da ovakvih priča na fudbalskom  nebu Republike Srpske bude što više,….

Krenimo redom. Kako je tekla vaša karijera?

 Fudbal sam počeo igrati još kao sasvim mali dječak. Sa devet godina me primjetio Velimir Sombolac i doveo u Kozaru. Tu sam prošao sve omladinske selekcije do  seniora, a sa 17 godina postao sam prvotimac i već 1994.godine smo osvojili prvi Kup Republike Srpske pod vodstvom Borčeta Sredojevića.  Dvije godine kasnije dolazi poziv iz Obilića, međutim odlučio sam da karijeru nastavim u Mladost iz Apatina. Tu sam proveo godinu i po dana, a moje igre nisu prošle nezapaženo i počelo je interesovanje mnogih klubova, između ostalih Partizana i Crvene Zvezde. Međutim, ja sam odlučio da karijeru nastavim u Zemun. Ostajem dvije godine, a svojim igrama privlačim i interesovanje inostranih, uglavnom evropskih klubova. Na poziv Ljupka Petrovića odlučio sam da svoju igračku karijeru nastavim u Kini , tačnije u Šangaju u FC Shangai Shenhua. Potpisujem ugovor na godinu dana, a po odmah mi nude produžetak na još jednu godinu. Naredne godine trener mi je Ilija Petković. Po završetku ugovora vratio sam se u Zemun, gdje sam odigrao šest mjeseci nakon čega sam dobio poziv da karijeru nastavim na Kipru. Odlazim u FC Ethnikos Achnas iz Larnake na poziv njihovog tadašnjeg trenera Svetozara Šapurića. Poslije odlične sezone u Ethnikosu dobijam poziv iz FC APOEL iz Nikozije i tamo nastavljam još jednu sezonu . Trener mi je tada bio Ivica Jovanović. Poslije odličnog starta doživeo sam tešku povredu koljena . Usledile su tri operacije i čitava godina dana pauze. Nakon uspješnog oporavka ponovo dobijam poziv iz Kine, i to od mog bivšeg saigrača u Šangaju. Tada kao trener kluba Nanjing iz istoimenog grada pozvao me je da odigram za njih sezonu. Međutim, posljedice moje teške povrede su se još osjećale, tako da sam se nakon šest mjeseci ipak se vratio kući. Doktori su mi preporučivali da okončam igračku karijeru jer bi posljedice po moje zdravlje mogle biti trajne, ali ja sam u međuvremenu odlučio da se vratim u svoj matični i prvi klub Kozaru  i igram za njih  i pomognem im jer su bili u teškoj situaciji. Odigrao sam dvije sezone, nakon toga odlučujem da ipak završim igračku karijeru zbog povrede i mogućih posljedica.  

Gdje ste se najljepše osjećali kao igrač?

– Zaista me vežu lijepe uspomene za sve klubove u kojima sam igrao i teško bih izdvojio samo jedan klub. Neka to ovaj put ipak bude klub iz Šangaja.  Tu sam odigrao preko 80 utakmica pred punim stadionima. Svaku utakmicu je pratilo najmanje 30. 000 gledalaca, a bilo je utakmica kada nas je gledalo i 70.000! To su iskustva koja se ne ponavljaju. Tu sam doživio najveće poštovanje i ljubav navijača prema svom klubu i igračima. Navijači su mi jednom prilikom došli u posjetu u stan u kojem sam živio i jedan je plakao. Kada sam upitao zasto plače rekao je od sreće što je tu!

Pamtite i Zemun u tada veoma jakoj jugoslovenskoj ligi?

– U Zemunu sam proveo dvije i po godine i odigrao preko 100 utakmica. Po dolasku u Zemun saigrači i uprava su me jako lijepo prihvatili, tako da imam samo lijepe uspomene na taj period. Napomenuo bih da su me u Zemunu trenirali poznati treneri Mile Tomić, Ivan Čabrinović, Milan Milanović, Miki Ivanović, Bogić Bogičević, Čedo Đoinčević,…  Sa svima sam imao odličnu saradnju što potvrđuje i tih preko 100 odigranih utakmica.  Sa mnogim tadašnjim saigračima se i danas družim, održavam kontakte i sarađujem kroz svoju školu i klub Stars.

Kina je ipak nešto što se pamti?

– Kina je definitivno najfascinantnija zemlja u kojoj sam bio. Tamo sam započeo svoju inostranu karijeru i za nju me vežu dvije i po godine prekrasnog života, odličnog fudbala i naravno druženja. Kada sam ja u januaru  2000.godine stigao u Kinu fudbal je tamo tek doživljavao pravu ekspanziju i veliku popularnost. Te godine su se plasirali na Svjetsko prvenstvo pod vodstvom našeg Bore Milutinovića. To što sam tamo doživio počev od vrhunskog fudbala pa do dobrodošlice na svakom koraku, prepuni stadioni gledalaca na svakoj utakmici,  obilježilo je moj život i taj period mi je najljepši u zivotu. U Šangaju sam proveo dvije godine, saigrači su mi bili Dejan Sarić, Zoran Ranković , Dragan Tomić , Neško Milovanović i Junior Bajano (tadašnji reprezentativac Brazila ). A od trenera tu su bili prve sezone Ljupko Petrović i Miki Ivanović, a naredne Ilija Petković, Toma Savić i Dragan Kokotović.  Da je riječ o velikom klubu govori i činjenica da su dres ovog kluba nosili i mnogi veliki igrači kao Ruben Sosa , Karsten Janker, Didije Drogba, Nikolas Anelka,… Klub je jedne sezone trenirao i Ćiro Blažević. Usuđujem se reći da smo mi bili među prvim stranim igračima u Kini, a ostvarili smo izuzetne rezultate i otvorili vrata i drugim našim i stranim igračima i trenerima. Ja sam sa ovim klubom obje sezone završio kao vicešampiom Kine  i to smatram velikim uspjehom. 

Kakva iskustva nosiš iz saradnje sa Ljupkom Petrovićem?

– Imao sam odličnu saradnju sa svim trenerima pa tako i sa Ljupkom Petrovićem. Na njegov poziv sam i došao u Šangaj i veoma sam ponosan na to i zahvalan na kraju što je pozvao baš mene, jer mi je to promjenilo život i karijeru lansiralo u pravom smjeru. On je jedan od najvećih trenerskih imena sa ovih prostora i u to sam se i sam uvjerio. Sarađivali smo na terenu, a družili se van njega, jer smo u ovoj dalekoj zemlji bili i porodica i prijatelji jedni drugima.

Imao si čast da igraš i protiv slavnog Bajern Minhena?

– Da, bilo je to 2000. godine, bavarci su tada bili na turneji po Aziji, pa smo igrali prijateljsku utakmicu pred naravno prepunim stadionom. Tada su za Bajern igrali Salihamidžić. Efemberg, veliki golman Oliver Kan,..

U Kozari ste po završetku igračke karijere bili sportski direktor ?  

– Tadašnje rukovodstvo mi je ponudilo mjesto sportskog direktora i na toj funkciji sam bio šest mjeseci. Odlučio sam da napustim tu funkciju zbog razilazenja u mišljenjima. Pošto svoje stečeno znanje i iskustvo nisam mogao da pokažem u Kozari odlučio sam da osnujem školu i klub i tako nastaje FK Stars.

I to je bio pun pogodak?

–  Nisam naišao na razumijevanje za svoje stečeno znanje i iskustvo u FK Kozari pa sa počeo da radim u školi sporta Zeko, ali sam uskoro uz njihovu saglasnost odlučio da se osamostalim i specijaliziram samo za fudbal. Oni su se više bazirali na odbojku i danas su veoma uspjesni ( OK Olimpik), a ja sam osnovao FK Stars i zajedno sa svojim saradnicima bavim se fudbalom i prenošenjem  znanja i iskustava djeci koju treniramo.

Kao i svi imate cilj ?

– Osnovni ciljevi našeg kluba su vaspitanje i sportsko usavršavanje djece, jačanje i pospješivanje pravilnog rasta i razvoja djece u psihičkom i fizičkom smislu, razvijanje kolektivnog i takmičarskog duha, druženje, zabava te razvoj pozitivnog stava o sportu. Želimo da svakom djetetu pružimo maksimum pažnje kako bi ono na najbolji način ispoljilo svoje najbolje osobine i time dalo doprinos kolektivu u kojem se nalazi, jer je fudbal igra radosti i najvažnija sporedna stvar na svijetu.

U brojevima kako bi predstavili svoj projekat?

– Trenutno brojimo preko 120 aktivnih članova u 7 selekcija (2009, 2008, 200, 2006, 2005, 2004, 2003). Moram napomenuti da roditelji ulažu svoje maksimalne napore kao i dio potrebnih sredstava da bi omogućili ovakvo funkcionisanje kluba i želim im se još jednom i ovim putem zahvaliti.

Šta je Stars postigao do sada i čime se može pohvaliti?

Stars trofeji

– Za ove tri godine učestvovali smo na preko 30 međunarodnih turnira ne računajući domaća takmičenja i prijateljske utakmice. Osvojili smo brojna priznanja, pehare i pojedinačne nagrade. Dnevnu sobu mog doma krasi preko 40 pehara ,pojedinačnih priznanja i medalja i to su najdraži ukrasi u našem domu i čitavoj mojoj porodici. Sa gotovo svakog takmicenja vratili smo se sa peharom i medaljama u nekoj generaciji ili više njih.

Gdje trenirate i hoćete li se odlučiti na korak izgradnje vlastitog sportskog centra?

– Koristimo terene Omladinca iz Brestovčine i SC Balon Senjak. Moja je velika želja da izgradim balon i terene sa vještačkom travom i potrebnom infrastrukturom i ukoliko bih naišao na podršku ljudi i investitora spremnih da se upuste u to, odmah bih krenuo sa izgradnjom jer je takav jedan centar stvarno neohodan čitavom mom gradu i svoj našoj djeci, ali isto tako i drugim klubovima i sportovima.

Otac ste dva dječaka.Imaju li nasljednici želju da jednog dana naslijede tatu?

Aleksa i Maksim Raca

– Da Aleksa (10) i Maksim (3), i za obojicu kažu da će me nadmašiti!  Aleksa je prije godinu i po dana na jednom turniru u Hrvatskoj skrenuo pažnju velikog  Dinama iz Zagreba, te su čelnici kluba uputili poziv i na njihovo insistiranje on već godinu i po  trenira i sa njima u Zagrebu kad god smo u mogućnosti da odemo tamo. U septembru prošle godine Aleksi je stigao poziv i iz Partizana (za koji je već igrao utakmicu), ali i Crvene ZVezde. Moram spomenuti da od  prošle jeseni još četiri naša dječaka su dobila poziv da treniraju sa Dinamom u svojim generacijama naravno, što dovoljno govori o našem radu sa djecom u klubu. Velike zasluge za sve ove uspjehe imaju i moji saradnici Zoran Blagojević, Miodrag Babić,  a od ove godine i Saša Krupljanin (pomoćni trener U-19 reprezentacije BIH ). Maksimove fudbalske bravure svakodnevno snimamo i mnogi su iznenađeni njegovim baratanjem sa loptom u uzrastu od samo tri godine. Sve ostalo će pokazati vrijeme .

Pratite li naš portal?

 – Naravno. Pratim vaše objave i članke, jer me interesuje sve u vezi sa sportom, a podržavam i vašu borbu protiv loših dešavanja u sportu uopšte. Sport treba da ostane van svih nedoličnih i neprimjerenih riječi i djela.

G. Popović