BOŽA zvani “PUB”(1895-1975).
Nosilac Albanske spomenice, ratnik, solunski dobrovoljac iz ličkog sela Vodoteč i inspiracija Đorđu Balaševiću za već legendarnu istoimenu pesmu.
PETAR BOŽANIĆ je sa još 20 saboraca dobio devet jutara zemlje i u srcu Bačke osnovao Novo Selo.
Kockar, boem i kavaljer, još je za života ušao u legendu kao čovek velikog srca i široke ruke. Perfektno je govorio mađarski, ruski i nemački jezik. Bio je živa vatra od čoveka, ali kad sedne za kockarski sto, bio je mrtav hladan. Nikada mu ruka nije zadrhtala, ni kada je na jednu kartu zalagao svoju kuću, ni kada je na drugu uzimao tuđu. Zbog toga protivnici nikad nisu mogli da ga pročitaju i pamte ga kao nekoga ko se nije kartao da bi se obogatio jer je znao da “šta karta uzme, karta i vrati.”
Bogato je nagrađivao one koji su ga čuvali od “pubova” koje nikako nije voleo i koji su ga večito jurili ne bi li mu oduzeli pare.
Veleposednik Živko Mudrinski se negde oko 1938. godine uverio kakav je Boža ustvari bio: naime, u partiji koja je trajala od subote do ponedeljka Živko je izgubio bukvalno sve što je imao, pa čak i ličnog slugu. Boža ga je pustio da se dva dana znoji zbog gubitka, pa mu je onda sve poslao natrag.
Početkom Drugog svetskog rata, Petar i njegova porodica doživljavaju sudbinu ostalih dobrovoljaca. Četiri godine su bili u logoru Šarvar u Mađarskoj.
Mađarski vojnici su brzo saznali da govori njihov jezik i da igra karte i ubrzo su se toliko navukli da partije nisu smele da budu prekidane. I u logoru je važilo kockarsko pravilo da je dug svetinja, te su Boži, iako je bio njihov zarobljenik, oni koji su gubili (čitaj- svi!) davali sve što su imali.
Kartao je i u pare i u hranu pa je time pomagao i porodici i zemljacima.
Legenda dalje kaže da se iz logora vratio sa “pola lotre forinti” i da je otišao iz Novog Sela koje se gasilo bez struje, vode i puta.
Ne znamo da li su mu logorske forinte pomogle da se ponovo skući u Feketiću, ali znamo da je odande s lakoćom otišao u pesmu i legendu.