Hitlerov vojnik čije je ime nedavno dobila ulica u Smederevskoj Palanci – Jozef Šulc, vojnik Vermahta, 20. jula 1941. godine u Viševcu stao je pred streljački stroj i ubijen zajedno sa 18 zarobljenih boraca Palanačke čete.

Skupština opštine Smederevska Palanka donijela je odluka da jedna ulica u tom gradu ponese ime okupatorskog vojnika Jozefa Šulca.

Ovaj Nijemac je 20. jula 1941. godine učinio gest nezabilježen u istoriji ratovanja. Odbio je da strelja 18 jugoslovenskih rodoljuba, boraca Palanačke partizanske čete, koji su zarobljeni na Gradištu, u ataru Viševca, rodnog sela vožda Prvog srpskog ustanka. Zbog toga je od strane svog pretpostavljenog po kratkom postupku osuđen na smrt. Ubijen je zajedno sa mladićima koje je prvi put vidio kad su izvedeni pred streljački stroj i u koje nije želio da puca.

Nijemac, ratni fotograf, snimio je cijeli tok ovog jedinstvenog ratnog događaja. Zabilježio je trenutak kada njemački vojnik odbija da izvrši zadatak i kako gologlav korača ka onima sa kojima će zajedno umrijeti.

Ovako se dogodilo:

Trikotaža “Olga Milošević” u Smederevskoj Palanci kupila je mašine u Njemačkoj. Nekoliko nedjelja po isporuci u pomenutu firmu stigla je delegacija fabrike u kojoj su te mašine izrađene. Zadatak je bio da na licu mjesta vide kako se mašine “ponašaju” u radu. Tadašnji direktor trikotaže Milinko Janković, zauzet neodložnim poslovima, zamolio je svog saradnika Andru Vulićevića da Nijemce povede na ručak u hotel na Кiseljaku.
Za stolom u jednom trenutku poveo se razgovor o streljanju jugoslovenskih rodoljuba na Кiseljaku, gdje je mnogo godina kasnije sagrađen istoimeni hotel. Andra Vulićević je, uz ostalo, ispričao da je zajedno s njima streljan i njemački vojnik, koji je odbio da puca u svoje vršnjake. Pedantni Nijemci su, vrativši se iz Smederevske Palanke, sačinili dva izvještaja: jedan od tome kako rade mašine u Trikotaži “Olga Milošević”, a drugi o ratnom događaju iz 1941. godine. Taj drugi izvještaj prosleđen je njemačkoj štampi.

Valter Šulc, pročitavši tekst u novinama, bio je siguran da je tako nešto mogao da uradi samo njegov brat Jozef – ispričao je prije više godina potpisniku ovih redova, sada već počivši Andra Vulićević.
Jozefov brat Šulc je početkom sedamdesetih godina minulog vijeka u više navrata boravio u Smederevskoj Palanci. Redovno je polagao cvijeće na spomenik streljanim borcima Palanačke partizanske čete. U požutjeloj novinarskoj bilježnici ostala je ispisana ova izjava Valtera Šulca:

-O pogibiji mog brata Jozefa saznao sam mnogo godina po završetku Drugog svjetskog rata od člana Bundestaga Ostmana fon der Leja. Zapravo on mi je kazao cijelu istinu, pošto je našoj majci odmah poslije stravičnog događaja na Кiseljaku, bilo stiglo pismo od komande 714 njemačke divizije da je Jozef poginuo kod Topole, u Šumadiji. Njoj je čak bila poslata i fotografija njegovog navodnog groba.
Кad su naše novine pisale o tome, odlučio sam da krenem u Srbiju. Javio sam se Časlavu Vlajiću, Palančaninu koji je i sam pune dvije decenije tragao za identitetom pogubljenog njemačkog vojnika, mog brata.

U gradu u kome je prestalo da kuca njegovo plemenito srce pokazali su mi fotografije, koje su ovjekovečile trenutak kada mom bratu skidaju oznake Rajha, zatim kad ga dva ratna druga vode ka plastu sijena i najzad ona na kojoj se vidi oficir, koji u pratnji dvojice vojnika prilazi da se i sam uvjeri da su partizani i moj brat mrtvi.

Po slici, međutim, nisam mogao da razaznam da li njemački vojnik po završenom streljanju, puca ponovo u mog brata Jozefa, ili u nekog drugog iz grupe streljanih.