I toga u fudbalu ima, otišao u penziju iz jednog fudbalskog kluba. Riječ je o Nenadu Gavriloviću, koji je svoj radni, ali i životni vijek proveo u Borcu. Pet decenija bio je vjeran “crveno – plavom” dresu i na kraju otišao je u zasluženu mirovinu. Klub ga je onako kako i dolikuje ispratio uz želju da dugo uživa u mirovini i da ponekad navrati na Gradski stadion, svoj, ne drugi, već prvi dom,….. Igrao je na mjestu lijevog beka, trojku je nosio na leđima.
– U Borac sam došao još 1960. godine, a za prvi tim sam debitovao šest godina kasnije protiv Istre u Puli (2:3). Igrao sam 12 godina, oprostio se relativno mlad s 29 godina, naravno sve vrijeme sam proveo samo u Borcu – započinje priču za naš portal Neno.
– Nažalost, nema ko da vodi statistiku, ali kažu da sam odigrao oko 460 utakmica za svoj Borac. Taj period pamtim kao nešto najljepše u životu. Odnos prema treninzima i utakmicama nije bio sporan. Podrazumijevalo se da sve obaveze odrađuješ sa 100 odsto. Sada se nažalost najviše oko toga polemiše, hoće li ili neće. U moje vrijeme bila je samo dilema možeš ili nemožeš,…..
Uvijek skroman, dječačkog lica sa dugim brkovima nikada o sebi nije govorio pohvalno, a jedan detalj iz njegove karijere trebalo je čupati kliještima.
– Nikada u karijeri nisam dobio crveni karton, samo sam jednom požutio! Čak je i Beogradski Tempo pisao o tome, a nije da nisam čuvao opasne igrače. S obzirom na moju visinu, važio sam za sporijeg igrača, ali sam to nadoknađivao tehnikom i srcem. Sjećam se duela sa Coletom Jankovićem iz Crvene zvezde, pa Senzen, Čerček iz Dinama. Popivoda iz Olimpije bio je vidra, svaki na svoj način opasni igrač. Bilo je tu bržih, nižih igrača, ali držao sam ih na distanci, nadmudrivao sam se fudbalskim umjećem, a ne grubošću.
Poslije igračke karijere, posvetio se trenerskom poslu, ali uvijek je u svom Borcu bio pomoćnik, a između ostaloga i velikanima Husniji Fazliću, Josipu Kužeu, Stanku Poklepoviću i Vladici Popoviću.
– Svaki na svoj način obilježili su dio Borca, pa i mene. Imali su svoje vizije, poštovao sam, ali su i oni mene. Dok su oni bili šefovi, mi smo završavali neke stvari koje se nisu vidjele, ali su bile značajne za ekipu, uvijek sam se postavljao da budem ta spona između igrača i trenera, pogotovo tih, koji su bili “bogovi” svog zanata.
U karijeri je igrao ni sam ne zna koliko velikih utakmica, a kasnije i sjedeo na klupi.
– Moju generaciju obilježile su kvalifikacije za Prvu ligu Jugoslavije i dueli sa imenjakom iz Čačka. Uvjek smo bili čačanska generacija, a od tada je evo prošlo 45 godina. Naravno, tu je i finale Kupa Maršala Tita i pehar protiv Crvene zvezde, a godinu dana kasnije i još jedan ulazak u Prvu ligu protiv Proletera iz Zrenjanina. Onakav ambijent teško će se ponoviti, a i generacija je bila odlična. Banjaluka je tada kao nikada čini mi se živjela uz svoj Borac. I ne samo Banjaluka, već cijela Krajina.
Odlazi u penziju kao jedna od legendi banjalučkog fudbala. U jednoj rečenici upućenoj generacijama koje dolaze stalo je pola vijeka njegovod druženja s “bubamarom”.
– Treneri neka uče, neka se oslanjaju na svoj rad, a ne na “bolesne roditelje” koji usmjeravaju djecu, ali pogrešno. A, djeca da budu redovna na treninzima, jer samo tako se postaje igrač. Možete vi gurati nekoga, ali ako on sam ne izabere taj put, od njega neće biti ništa. Fudbal je oduvijek bio zabava sirotinje i najviše se postizalo kada je takvih bilo u ekipi!
Nenad Gavrilović, Borčev vojnik više od 50 godina. Ko nije upoznao Nenu, ne poznaje istoriju Borca,……
Milioni i naliv pero
Kada je Gavrilović igrao, ugovori su bili mnogo manji, ali ne žali.
– Za prvu ugovor sam dobio pet miliona dinara i naliv pero ! Četiri godine kasnije opet pet miliona i stan, u kojem sam i danas. Hvala Borcu na svemu, jer ko zna gdje bi bio Nenad Gavrilović da uz mene uvijek nije stajao moj klub.
Kineski zid
Nenad Gavrilović je igrao u nekoliko generacija Borca, ali jedna je ostala upamćena, pogotovo ona odbrambena formacija.
– Bilo je tu i vrsnih napadača, poput Husnije Fazlića, Abida Kovačevića, Zorana Smileskog, ali odbranu su zvali “Kineski zid”. Pored mene tu su bili Marijan Jantoljak, Josif Pelc, Zvonko Vidaček, Miloš Cetina i nažalost preminuli Mario Brnjac. Onako visoki i korpulentni privlačili smo pažnju gdje god smo igrali.
Bez oproštajne utakmice
Teško je to povjerovati, ali Nenad Gavrilović za Borac nikada nije odigrao oproštajnu utakmicu.
– Takva vremena bila, nije mi ni to žao.
Kažu da se pored toga, Borac još dva puta ogriješio od Nenu, jer ga je prerano poslao u penziju sa tek napunjenih 29 godina, i u nedavno ludim vremenima, kada mu je uručio otkaz.
– Ne zamjeram nikome. Loši su ljudi, a ne klub. Oni budu i prođu, a Borac ostaje uvijek – neda Gavrilović na svoj Borac,…..
Bila mi je velika privilegija igrati sa nasim Nenom i biti PRIJATELJ sa njim i dan danas!!!! Puno sam u igri ucio i od njega,a bogami i na pocetku mog dolaska u BL i ozivotu i obicajima u BL. Nas Nenci-JEDAN,JEDINI !!!
Legenda!!! Najbolji trener u mojoj karijeri, a bilo ih je mnogo. Trener koji je uvijek bio uz igrace i borio se za njih, cika Neno, kako smo ga zvali od milja. Bio nam je, a ko je to mogao prepoznati, kao drugi “otac”, pedagog pa tek onda trener!!!
Da si nam ziv i zdrav jos godina 100!!!
Kakva je ovo fudbalska legenda!!! Covjek kojem treba da se divi cijeli grad! Tesko da ce biti igraca,trenera, covjeka kao sto je bio Neno. Neno generacija Vrbasa koju su vodio nikada te nece zaboraviti, a mnogo si uradio sa tom ekipom i mnogo naucila od tebe !!!