Borčev napad iz druge polovine 80-ih godina prošlog vijeka. Amir Durgutović po desnoj strani, Senad Lupić po lijevoj, dvije polutke Božur Matejić i Nenad Popović, te u špicu Suad Suljo Beširević. Nema te odbrane koja je mirno spavala, nema te utakmice, gdje je Borac bio bezopasan. Da, moglo se izgubiti, ali oni su bili majstori u svakom pogledu. Znali su se u dušu, a centaršutevi Durguta, pasovi Popa i Bože, te golovi Lupeta i Sulje bili su svaki za sebe priča. Ispričana 86, 87, 88,…Ko je imao sreću da ih gleda uživao je, ko nije može samo da sluša priče i vidi poneki isječak, koji ruku na srce nije ni blijeda kopija onoga šta se dešavalo pogotovo u Banjaluci, kada su padali svi redom. Bez razlike, veliki i mali,….

A, gdje su danas, šta rade? 

Amir Durgutović je u Zvijezdi iz Gradačca. Trener, direktor, katica za sve, ima i svoju školu fudbala, ali Borac uvijek nosi u srcu. Iamo je centaršut na kojem bi mu pozavidjeli mnogi, ili tačnije rečeno danas svi! I ono, najvrijednije, nikada nije izašao na teren Gradskog stadiona, a da nije poljubio travu i grb na dresu. Kako je Durgut volio Borac (i danas ga voli), mogla bi se knjiga napisati. Njegovih nekoliko ljudskih poteza mogli bi biti Disciplinski pravilnik za današnje razmažene zvijezde,…

Nenad Popović je prvi digao sidro iz Banjaluke, poslije osvojenog Kupa, i pogriješio. Otišao je u Mladost iz Petrinje i izgubio se, a bio je i te kakav majstor fudbala. Danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, godinama nije dolazio s ove strane bare, ali period u Borcu pamti kao svoj najplodonosniji fudbalski. U Banjaluku ga je doveo Đorđe Gerum i preporodio. Oko njega se vrtila igra, znao je “podvaliti” loptu kao niko, bio je omiljen kod svih, pa je tuga zato i veća zašto nije ostao duže u dresu Borca (zamjenio ga Buvač, koji je takođe bio vrhunski igrač). 

Božur Matejić se izgubio u rodnom Beogradu. pokušavao je više puta da se vrati u fudbal, koji najviše voli, kao trener, skuat, ali splet nesrećnih oklnosti uvijek ga je vukao na neku drugu stranu. Ostao je upamćen kao šmeker, čovjek koji je znao sve sa loptom, i duša onog tima Borca. Njegove ludorije u “Boriku” još se pamte i prepričavaju. da je živio malo više sportski, mogao je puno više, više. Dijete Crvene Zvezde i Beograda koji je imao stekao u Borcu i Banjaluci.

Suad Beširević se nakon solidne igačke karijere (Rijeka, Kipar) vratio u Sloveniju, gdje i danas radi i živi od fudbala. U Banjaluku skokne s vremena na vrijeme, jer Borac je uvijek bio njegov “slatki zalogaj”. Oni koji prate Borac duže od tri decenije, s pravom kažu da banjalučki tim od Sulje nije imao takvog centarfora, koji je znao sve sa loptom, ali ponekad ono najlakše, dati gol iz čiste šanse nije znao! Zato je valjda i bio miljenik “Istoka”, a to ne može biti svako. 

Senad Lupić živi u Belgiji. Fudbal gleda samo preko malog tv ekrana, jer kako sam kaže “prošlo je ono naše vrijeme, a bilo je bolje od ovoga”. Iako je igrao krilo, bio je skriveni špic i nekoliko godina najbolji strijelac Borca, ali i onoga čuvenog antologijskog pogotka na stadionu JNA. A takvih “malih i velikih” golova bilo je mnogo, to najbolje znaju oni što prate Borac malo duže….