Uskoro će Borac zapaliti 100. svijećicu, i kroz njeg su igrale brojne generacije fudbalera, velikih i malih, bilo je rezultata, ali i posrtanja…Međutim, jedna generacija se izdvaja, ona iz druge polovine 80-ih godina prošlog vijeka, kada je osvojen Kup Maršala Tita, izboren povratak u prvu diviziju Jugoslavije, nastup u Evropi, najbolji plasman u ligaškim takmičenjima….

Sinonim za te uspjehe bio je predsjednik kluba Mesud Mulaomerović. Britak, otresit, i prije svega borčevac! Za Borac u “ona vremena” bio je spreman i na robiju otići, ali neke stvari su se morale ispoštovati. Rezultat na kraju nije ni mjerilo, jer Mesud ga je imo, ali iz mnogih drugih razloga, on je najbolji predsjednik u istoriji.

A, drugi mangup sa slike je Suad Beširević, centrfor u toj zlatnoj generaciji. Bilo je i boljih u Borcu, da se ne lažemo, ali malo ko je doživio takve ovacije kao Suljo, usudio bi se reći da je njegovo ime možd i najviše puta skandirano na Gradskom stadionu, gdje je bio ljubimac Istoka, a zaslužiti takvu čast pored Abida, Hune, Kimeta, Kušme, Nene, Laze….nije mogao svako. Suljo je bio mangup, ispred svog vremena, šarlatan u igri, koji je i svoje saigrače, ali  inavijače dovodio u ekstaze od sjaja do očaja. Vremenom svi su se navikli na njegove bravure i postao je nezamjenljiv šraf “crveno – plave” mašinerije.

Sreli su se, a gdje drugdje nego u Banjaluci. Mesud, stanovnik Švedske, Suljo, Slovenac po opredjeljenju, ali u srcu uvijek Borac i Banjaluka….