Josip Joška Broz, unuk maršala Tita i danas ističe da je ponosan na svog čuvenog djeda. Živi skromno u Beogradu, a od doživotnog predsjednika SFRJ nije dobio ništa. Veliki je jugonostalgičar, ali i skeptik u tome da će bilo ko u bliskoj budućnosti skrpiti državu kao što je to uspio njegov djeda.
Govori o prodičnim tajnama Brozovih, te o vremenu vladavine druga Tita u kojoj je on uvijek bio blizu događaja, ali samo kao posmatrač, nikada kao učesnik.

Djetinjstvo ste proveli sa Titom i Jovankom. Šta pamtite iz tih dana?
– Oni su mi zamijenili roditelje, koji su poslije razvoda otišli svako na svoju stranu. Za dedu kažu da je bio diktator, a on nikada nije digao ruku na nekoga zbog naših nestašluka, čak ni ton nije povisio, ali daleko od toga da smo imali privilegije. Ja, Titov unuk, živio sam kao i ostala djeca u komšiluku, bez pratnje i obezbjeđenja. Skromno, ali u blagodetima onog vremena i više nego dobro.

Da li ste u djetinjstvu imali neke privilegije?
– Znam da mnogi neće povjerovati kada kažem da smo svi bili jednaki. Niko nije odskakao po bilo kojoj osnovi. Ne samo ja, već i ostala djeca tadašnjih moćnih političara. Pa, ja sam dva puta ponavljao prvi razred gimnazije. Titu to nije bilo drago, ali na kraju sam završio školu.

Tito je svoj rođendan slavio 25. maja, zajedno sa cijelom državom. Da li ste poslije toga imali porodično okupljanje ili se sve završavalo sletom na stadionu JNA?
– Imali smo prijem kod njega svake godine, baš 25. maja. Čestitanje rođendana, poneka fotografija, pojede se parče torte, više nego skromno. Jednom prilikom, čini mi se 1977. godine, bila je njegova kompletna porodica, kada je i nastala ona čuvena fotografija pred Belim dvorom.

Imali ste privilegiju da budete dio protokola primanja svjetskih delegacija. Da li je neko na vas ostavio poseban utisak?
– Sjećam se posjete Brežnjeva, predsjednika SSSR-a 1979. godine, zbog zategnutih odnosa Tito mu nije ni ruku pružio. On je dočekan na najvišem niovu, ali sa njegove strane hladno. Ko bi danas od ovih velikih političara to smio i pomisliti, a pogotovo uraditi. Moja porodica je bila domaćin Naserovoj porodici bezbroj puta. Želim naglasiti da Tito zaista nije bio zavisan ni od koga, sve je radio u interesu države.

Koliko su u donošenju značajnih odluka uticaj imali njegovi saradnici?
– Vjerovao je svom kadru iz ratnih dana. Njihovim odlaskom sa scene i dolaskom mlađih ljudi, počelo je rasparčavanje Jugoslavije.

Većina istoričara smatra da je Tito bio srbomrzac?
– Danas pokušavaju da šire mnogo laži o njemu. Pa zar bi Vojvodinu, najbogatije područje SFRJ, naselio Srbima? Valjda bi je dao Hrvatima. On je bio Jugosloven. Nikoga nije mrzio, volio je sve ljude i iznad svega, Jugoslaviju.

Uzimaju mu za zlo da nije posjetio Jasenovac?
– To je splet nesrećnih okolnosti. Protokol je igrao važnu ulogu tada i nije se obraćala tolika pažnja na to. U duhu bratstva i jedinstva, nije se puno pričalo o tim stvarima. I da je želio, nije mogao biti na svim mjestima gdje su ga zvali. On je prioritet u svojoj vladavini stavio na međunarodne odnose. Međutim, da je znao da će mu današnji fašisti i nacionalisti to zamjerati, svaki dan bi bio u Jasenovcu.

Srpska strana mu zamjera da je od zločinačke NDH stvorio pobjednika u ratu, a gotovo kompletno rukovodstvo NDH nije izašlo pred Narodni sud, za razliku od kvislinških režima u Srbiji?
– Nije tačno. Pa nije Tito odlučivao kome će se suditi. Pogledajte koliko je ratnih zločinaca odgovaralo odmah poslije rata, a vidite kako je to išlo poslije ovog posljednjeg rata, kada je svaka strana štitila svoje zločince. Tito je bio veliki protivnik NDH, ali i Kraljevine Jugoslavije.

Nije tajna da je Tito bio austrougarski vojnik. Da li vam je pričao o tom periodu?
– Nije, iako mi je to poznato, on nije krio svoju biografiju. Međutim, na tim porodičnim okupljanjima uglavnom su se pričale lagane teme. Jako malo čak znam i iz perioda Drugog svjetskog rata. Jednostavno, on je istoriju ostavljao istoričarima, a bavio se aktuelnim problemima.

Da je poživio još koju godinu, da li bi se Jugoslavija raspala?
– Sigurno da ne bi. Posljednjih godina uvijek je govorio da je napravio veliku grešku sa Ustavom iz 1974. godine, što je dopustio da tadašnjih šest republika jednoga dana mogu postati samostalne države. Imao je običaj reći: “Ovi poslije mene neće stići okrečiti ono što sam ja sagradio”.

Šta vam je ostavio Tito u nasljedstvo?
– Jedno veliko ništa. Osim sinova Miše i Žarka, te supruge Jovanke, koji su podijelili 12.000 maraka sa nekog deviznog računa, niko više nije dobio ništa. Sve ostalo su zlurade priče. Od Tita mi nisu ostale jedne gaće, da ne pričam šta drugo.

Gdje se lagodnije osjećate kao Titov unuk, u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu?
– Ne pravim razliku, sve je to za mene isto. Ne družim se sa političarima koji su sve ovo iscenirali. Obični ljudi me sa nostalgijom pozdravljaju, svi žale za onim vremenom, kada su bili drugovi, ali gospoda u odnosu na sadašnje stanje.

Da ste Titov unuk vidi se po mnogo čemu, a jedna od crta koja vas krasi jesu i žene. Tito je imao nekoliko brakova i bezbroj žena koje se povezuju sa njegovim imenom, a vi iza sebe imate četiri braka?
– Jeste, hahahah. Njegovi brakovi su bili u kontekstu onog vremena, nije mogao na neke stvari uticati. Prva žena ostala je u Rusiji poslije revolucije. Ali pričati o 20, 30 žena i nekakvim orgijama, to je smiješno. Mogao je imati bilo koju, a proživio je vijek sa Jovankom. Imali su skladan brak, koliko je to bilo moguće s obzirom na njegove brojne obaveze. Kod mene je slična situacija, poslovi koje sam mijenjao išli su nekako i sa ženama. Nisu Brozovi toliki slamači ženskih srca, kako nas žele predstaviti, hahaha…

Zašto na Titovom grobu u Kući cvijeća nema petokrake, simbola koji je obilježio njegovu vladavinu?
– Pričaju da je bio mason i ko zna šta sve, a niko neće da čuje pravu istinu. Kada je pripremana sahrana, kamene ploče su sastavljane iz dijelova, kao kutija šibica. Da ne bi ispalo da je petokraka, malo gore, malo dole, malo lijevo, nije stavljena, već je odlučeno da se naknadno ukleše. Nije ni poslije stavljena, a to je greška tadašnjeg rukovodstva, a nikako njegova želja. Tito čak nije imao testament, rekao je da sve poslije njegove smrti ostaje državi. Tako je i bilo.

Imate li kakvu poruku za sve narode na prostorima bivše Jugoslavije ?
– Da budemo normalni i da živimo kao što smo nekada živjeli. Da budemo kao jedni i da napravimo državu po svom jusu. Ne mora da se zove Jugoslavija, ali da budemo svi zadovoljni. Da parola “zavadi, pa vladaj” bude obilježje proteklog vremena. Ja vjerujem da je to moguće, a snagu mi daju kontakti sa mnogima, koji priželjkuju sličan scenario.

“Narodne novine”