Marinko Cvjetković spada u red svakako obično neobičnih ličnosti podno Ozrena! Momak iz Petrova ima dva pomalo neobična zanimanja, i po tome ga svi pamte. Ima svoju dimnjačarsku radionicu “Mašinsko čišćenje dimnjaka Praško”, a vikendom je na fudbalskim terenima. Opet u crnom! Fudbalski je sudija, nekada hvaljen, ponekad i kuđen, jer takav je hljeb onih koji donose odluke na zelenom terenu!

– Neću da razdvajam poslove, oba su časna. Pošteno zarađujem svoj hljeb. Svaki posao ima svoju čar, pa tako i ovaj moj – započinje priču Marinko za naš portal.

Ipak otkriva gdje je teže zaraditi za hljeb.

– Teže je biti fudbalski sudija, jer tu nema vremena za popravni, nekoliko sekundi, ili trenutak i to je to. Nemaš prava na grešku niti u dimnjaku, ali neke stvari se ipak mogu popraviti, manje je stresno. Ali da se razumijemo, ja volim i uživam i sa pištaljkom. Nekad ase odradi utakmica, da bi čovjek poletio, sve se poklopi, a nekada ništa ne ide od ruke, igrači nervozni, svaki duel sporan, sve krene naopako, a 90 minuta nikada proći. Tako je i u životu – naglašava 25 -ogodišnji Marinko, koji je već godinu dana u braku sa izabranicom Tanjom.

Nekako je mlad odlučio da svoj život stavi pod kontrolu, ali borba je neprestana.

– Ako već pričamo o zaradi, onda stvaljam dimnjačarstvo na prvo mjesto, jer kao sudija ne možete zaraditi velike novce, osim onih vrhunskih koji dođu do Evrope, ali mnogima je to samo san. Ja sam savezni sudija, sudim Regionalnu ligu grupa Centar, to je dovoljno da pokrijete troškove, ali mlad sam i siguran sam da vrijeme radi za mene – ističe Marinko Cvjetković.

Kada su u pitanju bakšiši, kaže da ga na dimnjacima uvijek ima!

– Ljudi vole dimnjačare. Sa mnom često ide i 14-ogodišnja sestra Marija, pa je bakšiš obavezno njen. Nema tu para za bacanje, ali dobro joj dođe za školu, rano je počela zarađivati, i tako i treba – naglašava Marinko.

A nedavno je imao i anegodtu na zelenom terenu koja mu je povezala oba posla.

– Sudeći utakmicu na regionalnom Centru, jedan od golmana, prijatelj inače, čovjek koji se skoro oženio, postao je otac. “Vidi koliki si, kako se oženi”, dobacim mu ja u šali, a on meni odgovori: “Šta mi ti pričaš, pa vidi sebe, više ni kroz dimnjak ne možeš proći”, i ne znajući da sam odnedavno počeo raditi ovaj posao. Valjda sudbina – sa osmjehom kaže Marinko.

A, ni posao dimnjačara više nije toliko opasan kao nekada, jer sve manje je penjanja po krovovima.

– U rijetkim slučajevima penjemo se na krov, većinom sada radimo to iz prizemlja uz pomoć rotacione četke, fleksibilnih štapova i bušilice. Ali dimnjačar je uvijek rado viđen gost! Ljudi nas vole vidjeti, i to me čini ponosnim – zaključuje Marinko Cvjetković, dimnjačar i fudbalski sudija sa Ozrena.