Čobanin Dušan Banović ovih dana našao se u žiži javnosti, jer je sa svojim stadom ovaca u Donjim Karajzovcima, kod Gradiške, naišao na medvjeda. Kaže da se nije prepao. Imao je takvih susreta, ni sam ne zna koliko.
– Već sam bio u šatoru, kada su moja dva tornjaka zalajala iz sve snage. Onako u sebi sam pomislio, izgleda kao da su nanjušili medvjeda, ali opet sam sebe zapitam: “Otkud ovakva grdosija u Lijevče Polju?” – započinje priču nomad iz sela Vlatkovići, kod Kneževa.
O “bliskom susretu” sa medvjedom tamo gdje ga nikada nije bilo, Dušan priča kao o najobičnijoj stvari.
– Nije to domaći medvjed. Ili su ga cigani ostavili, ili ga je neko dovezao, ili čak možda iz helikoptera bacio. Jer, da je domaći, ovdašnji, ne bi on pobjegao, a ovaj je na lavež pasa i moju baterijsku lampu podvio rep. Kasnije sam sreo mještane i lovce, kažu da je imao oko 350 kilograma, nije to malo.
Dušan Banović sa stadom druguje duže od pola vijeka, od svoje 11. godine, kada ga je u ovaj posao uvukao stric Stane. Susreti sa divljim zvijerima za njega su svakodnevna pojava.
– Moj kraj, opštine Kneževo i Kotor Varoš, imaju medvjeda k’o pljeve. Ni sam ne znam koliko sam ih sreo u životu. Mnogi me pitaju i za vukove, ali njih nema od 1963. godine, kada je bila posljednja velika hajka na ove zvijeri. Istina, još jednom su se pojavili, i to u ratu, 1994. godine, i tada su mi odnijeli sedmero janjadi. Od tada ih nema, i bolje.
Život čobana nije lak. Kiša, snijeg, vjetar, sunce i uvijek otvoren pogled ka nebu. Ali Dušan ističe da svoj posao ne bi mijenjao ni za šta na svijetu.
– Kad se nešto voli, nema ni umora, niti vrućine, niti hladnoće. Najžalije mi je kad nestane janje. Tada kao da mi se svijet sruši. Onda ostavim svojih 400 ovaca i tražim tu jednu. A da, je to istina, možete naći i u Bibliji, kada Avelj ostavlja stado od 300 grla, a jednu traži. To su valjda Božiji zakoni. Imam i dva magarca, koji nose šator i svu opremu za nomadski život, jer kući se vraćam tek u aprilu, kad okopne snjegovi – veli ovaj 66-ogodišnjak.
Kako sam kaže, sa stadom je prošao i “Liku i Grbavu”. Kilometre je davno prestao da broji, krajeve pamti po ljudima i pašnjacima.
– Od Potkozarja pa do Semberije i Majevice znam svaku stopu. Ipak, najljepše mi je u Lijevče Polju. Tamo je narod nekako najpitomiji, niko ne pravi problem zbog prolaska kroz pašnjake. Često zastanem, neko i počasti, napunim bateriju za mobilni i idem dalje.
Iako mnogi zaziru od ovog posla, on tvrdi da se može pristojno živjeti u ovim teškim vremenima.
– Kupio sam svojima stan u Banjaluci od ovog posla. Nije lako, ali imam sve što je potrebno za život. Nisam gladan, nisam žedan, i ni od koga ništa ne tražim, a to nije malo. U penziju neću, sa svojim stadom ću dok me noge nose – zaključio je Dušan Banović, jedan od posljednjih čobana na ovim prostorima.
Neće niko u čobane
Iako plaća dobro pomoćnike, gotovo nevjerovatno zvuči da Dušan ne može naći nikoga za ovaj posao.
– Dobar čoban zaradi između 800 i 1.000 KM, ali ajde ga nađi. Ono što se meni javi, većinom gleda u kotao i usputne kafane. Ja sam rad da zaposlim dva čobanina, ali neće niko, valjda ih je sramota. Nema krize kod nas, dok ljudi ovako razmišljaju – ističe Dušan Banović.
Narodne novine
Nema komentara