Pored neobičnog nadimka, Smoki, ni visina ovog poznatog glumca nije sasvim obična. Visok je 198 cm, tako da bi vjerovatno bio uspješan i kao košarkaš.

Ljubiša Samardžić je rođen na današnji dan (19. novembra) 1936. godine u Skoplju. Roditelji su mu radili u rudniku Jelašnica kod Niške Banje. Studirao je prava, ali je kasnije završio Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu. Zahvaljujući Bojanu Stupici, dobio je stipendiju Ateljea 212, ali je i pored toga, Ljubiša Samardžić bio i ostao, prije svega, filmski glumac.

Svakako spada u red najpoznatijih i  najnagrađivanijih jugoslovenskih i srpskih glumaca. Prepoznatljiv po razoružavajućem osmjehu, ovaj simpatični “dugajlija” čitav svoj život posvetio je sedmoj umjetnosti.

Prve filmske uloge odigrao je šezdesetih godina 20. vijeka, za ulogu u filmu Veljka Bulajića “Bitka na Neretvi” dobio je Gran pri na Filmskim susretima u Nišu 1969. godine.

Iako se oprobao u mnogim filmskim žanrovima, svoje najznačajnije uloge ostvario je u komedijama i ratnim filmovima. Dobitnik je nagrade “Pavle Vujisić” za doprinos jugoslovenskoj kinematografiji, kao i nagrade AVNOJ-a 1988. godine, koja je tada prvi put dodijeljena jednom glumcu. Nagradu za životno djelo Akademije Ivo Andrić dobio je 2005. godine.

Režijom je počeo da se bavi krajem devedesetih godina. Režirao je filmove “Nebeska udica”, “Nataša”, “Ledina”, “Jesen stiže, dunjo moja”, “Konji vrani”, “Bledi mesec”, kao i serije “Jesen stiže, dunjo moja” i “Miris kiše na Balkanu”.

U srećnom braku je sa Mirjanom, sa kojom ima sina Dragana i ćerku Jovanu. Na žalost, slavni glumac je izgubio sina, koji je, usljed teške bolesti, preminuo u 34. godini.

Sa sinom Draganom osnovao je producentsku firmu “Cinema Design” i danas je na čelu ovog porodičnog posla, a žena mu pruža svesrdnu pomoć i podršku.

Najveća radost su mu unuci, nedavno je dobio četvrto. Njegova ćerka je rodila devojčicu Ines, koja je unijela veliku sreću u cijelu porodicu.

Sve manje se bavi glumom.

Umorio sam se od dugih noćnih učenja tekstova. Uvijek sam sebi postavljao visoke zadatke, čime sam branio svoje poštenje i profesionalnost. I tako sačuvao svoj hljeb. A danas glumci, nemali broj njih, ponašaju se kao primadone, traže unapred ono što još nisu zaradili. I tako nestaju sa scene. Gluma traži profesionalnost, poštenje i strpljenje u zahtjevima kojima nas zatrpavaju reditelji.

Poslije mog prvenca “Nebeske udice”, bolnog filma o bombardovanju Beograda, otvorena mi je nova stranica života. Ovim filmom stekao sam nove brojne poštovaoce od Moskve, preko Berlina do Los Anđelesa. Shvatio sam da je režija postala moja preokupacija i filmska vokacija.