Kada se prije dva vijeka pokraj Moskve lomila sudbina Evrope i svijeta, u možda i najvećem osvajačkom pokušaju nakon Aleksandra Makedonskog, deset Srba, generala u armiji carske Rusije, dalo je sve od sebe da zaustavi invaziju sa zapada, uzidavši sebe u istoriju najveće zemlje na svijetu.

Prešavši rijeku Dnjepar, 12. juna 1812. godine, Velika Napoleonova armija umarširala je na teritoriju Ruske imperije. Pridjevak velika dobila je s pravom jer ju je činilo milion dobro opremljenih ljudi, a uz to je pobjeđivala iz bitke u bitku i vodile su je iskusne vojskovođe, na čijem je čelu bio gvozdeni Napoleon Bonaparta.

Rusku vojsku činile su tri armije, brojčano slabije od francuske soldateske i prilično udaljene jedna od druge. Vrhovna komanda odlučila se za davno oprobanu strategiju „puste zemlje”, paleći i uništavajući sve za sobom, od spaljenih polja do zatrovanih bunara.

Uz to, na njihovoj strani bila su i dva dotad za sve neprijatelje nepobjediva ruska maršala – nepregledna prostranstva i zima.

Poslije neodlučne bitke kod Smolenska, 16–18. avgusta, Rusi su nastavili povlačenje. Dotadašnji vrhovni zapovjednik Barklaj de Toli smjenjen je i na njegovo mjesto postavljen je iskusni Mihail Kutuzov.

Iako su dvorski krugovi vjerovali da će on zaustaviti povlačenje i spremiti armiju za odlučujuću bitku, pronicljivi maršal nastavio je taktiku prethodnika.

Sve do Borodina, sela 125 kilometara zapadno od Moskve. Najkrvavija bitka Otadžbinskog rata u Rusiji 1812. godine dogodila se 7. septembra i trajala je 12 sati.

Francuska armija uspjela je u središtu i lijevom krilu da slomi položaje ruske vojske, ali je, poslije prestanka borbenih dejstava, zbog velikih gubitaka morala da se vrati na početne pozicije.

Sledećeg dana komanda ruske armije naredila je povlačenje, a Francuzi su zauzeli Moskvu. Zaludu. Bio je to početak sloma Napoleona i njegovih snova gospodara svijeta.

Borodinskoj bici (Francuzi je zovu Bitka za Moskvu) pod komandom Mihaila Kutuzova ratovalo je ukupno 37 generala. Za našu današnju priču važno je da su čak desetorica njih bili srpskog porijekla.

Otkud svi oni, i ko zna koliko još drugih, nižih činova, u možda najznačajnijoj bici cjelokupne ruske istorije?

Mada pravi broj Srba koji su učestvovali u ruskom Otadžbinskom ratu protiv Francuza 1812. godine nikada nećemo doznati, zna se da ih je bilo u zavidnom broju i da su mahom bili druga i treća generacija potomaka doseljenih u 18. vijeku na prostore Rusije, tačnije Maloruske oblasti, današnje Ukrajine.

Masovna doseljavanja odvijala su se na pozive cara Petra Velikog i carice Jelisavete, kada se, prema nekim izvorima, doselilo više od pedeset hiljada.

Na pustoj i popaljenoj teritoriji tek oslobođenoj od Turaka i krimskih Tatra, na južnoj granici Ruske imperije, organizovali su naseobine Nova Srbija i Slavenoserbija.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da su mnogi Srbi, vični oružju, pristigli u Rusiju i na samom početku Napoleonovog pohoda. Tako je sačuvan podatak da su stizali pojedinačno i u grupama iz Karađorđeve Srbije i svih djelova Evrope.

Mihajlo Andrejević Miloradović

Slavu je stekao upravo u bojevima protiv Napoleona. Početkom Otadžbinskog rata organizovao je stvaranje rezervnih snaga i vojnih zaliha u rejonu Kaluga – Volokolamsk – Moskva. U Borodinskoj bici borio se u sastavu Prve armije Barklaja de Toli, komandujući sa tri pješačka korpusa na desnom krilu. Zbog ispoljene hrabrosti i hladnokrvnosti Kutuzov ga je imenovao za komandanta zaštitnice armije koja se povlačila. Kad je Napoleonova prethodnica stigla pod zidove Kremlja, uspio je da zaustavi napredovanje maršala Miroa pod pretnjom da će se boriti „za svaku kuću i ulicu, i da će Moskvu ostaviti u razvalinama”. Time je osigurao vrijeme za sigurno povlačenje vojske i naroda iz Moskve, jer Francuzi nisu mogli da dozvole da zimu dočekaju u porušenom gradu. Pri prelasku ruske vojske na takozvani stari Kaluški put, zaštitnica Miloradovića je brzim i odlučnim udarcima po protivniku omogućila sprovođenje ovog manevra. Nakon jedne takve akcije, general Jermolov, poznat po tome da se nije plašio metka, poslao je kratak dopis generalu Miloradoviću:

– Kad bih morao da stalno budem na raspolaganju Vašem prevashodstvu, bilo bi neophodno da imam rezervni život.

Kod Vjazme, 3. novembra, i Krasnog, dvije nedjelje kasnije, uništio je korpuse dotle nepobjedivih maršala Nikola Davua i Mišela Neja, a sledeće godine zaustavio prodor Boarnove armije. Iste godine, ukazom cara Aleksandra I Romanova, dobio je naslednu titulu ruskog grofa.

Đorđe Arsenijević Emanuel

Iz Vršca je izjahao kao austrijski kaplar pošto se kao dvanestogodišnjak sa 75 sugrađana borio da odbrani zavičaj od sto puta brojnijih Turaka, i uspio u tome. U austrijskoj vojsci stekao je visoke činove ali je, uvređen ponašanjem cara Leopolda II, odlučio da ode u Rusiju, gdje je brzo zapao za oku drugom caru, Pavlu I, i postao njegov miljenik i kapetan Carske garde. Za tri ljeta, munjevito i prekoredno, dogurao je do pukovnika. Čak je, u čast krunisanja novog cara Aleksandra I, Pavlovog sina, na paradi komandovao jednim od dva elitna eskadrona. Međutim, odlučne bitke su tek bile pred njim, one protiv Napoleonovih hordi. U bici kod Borodina, štiteći jedinice kneza Bagrationa, ranjen je u grudi. Nakon oporavka dodjeljen je starom liscu Kutuzovu koji ga je odmah unapredio u čin general-majora i postavio za komandanta Letećeg korpusa koji je gonio obezglavljene Francuze. U čuvenoj Bici naroda kod Lajpciga, 16–18. oktobra 1813, zarobio je francuskog maršala Žaka Loristona, i vrlo brzo ušao u centar Pariza gdje mu se kod dvorca Tiljeri predala Nacionalna garda. Poslije je imenovan za gubernatora Kavkaza koji je uspio da pripoji Rusiji.

Jovan Stepanović Adamović

Po nekim izvorima porijeklom iz Slavenoserbije, dočekao je Napoleonovu armiju kao iskusan ratnik koji je odavno zaslužio penziju i miran život. Događaji 1812. godine primorali su ga da se ponovo lati oružja. Poslednji pisani tragovi o njemu potiču iz 1813. godine i kazuju da je umro sa čizmama na nogama.

Jovan Jegorović Šević

Poticao je od „srpskog nižeg plemstva u vječnom ruskom podanstvu”. U vojnu službu je stupio 1. maja 1770 godine. Nadiranje Napoleonove armije je dočekao kao komandant Gardijske konjičke brigade. Poslije Borodinske bitke odlikovan je bio Ordenom Sv. Ane prvog reda. Tridesetog avgusta 1813. unapređen je u general-lajtanta, a nepuna dva mjeseca kasnije poginuo pod Lajpcigom, gdje je i sahranjen.

Nikola Bogdanović Bogdanov

Bio je, izvjesno je, general-lajtnant, ali podataka o njegovom porijeklu i drugim događanjima gotovo da nema. Istoričari kažu da je bio zadužen za dobrovoljačke jedinice koje su se u narodu zvale – opoločenci. U rat je stupio već kao starac, iskusan general s mnogim odlikovanjima.

Nikola Ivanović de Preradović

Poticao je iz redova srpskog plemstva. Učestvovao je u ratovima sa Turcima i Poljacima u vrijeme Katarine Velike i učestvovao u zavjeri protiv cara Pavla I. Napoleonove ratove je dočekao kao general-major i komandant konjice. Postao je čuven zahvaljujući blistavo izvedenom konjičkom jurišu na Austerlicu. Učestvovao je u bitkama kod Borodina, Vjazme i Krasnog. Tokom ratova 1813–1814. godine unapređen je u general-lajtanta.  Kraj karijere dočekao je kao konjički general. Sahranjen ja na Smolenskom groblju u Petrogradu.

Ilija Mihailović Duka

Rođen je u italijanskom u gradu Ankona. Poslije smrti oca Mihajla, kao djete stigao je u Rusiju kod majčinih rođaka. S petnaest godina već je obukao mundir ruske armije. U vrijeme rata s Francuskom 1812. godine njegova Druga konjička divizija istakla se u Smolenskoj, Ševardinskoj, Borodinskoj i Tarutinskoj bici, a zatim kod Malojaroslavcem i Krasnim. Zbog ispoljene hrabrosti i promišljenosti prilikom osvajanja Pariza proizveden je za general-lajtnanta, a 1826. godine zaslužio je čin i kavalerijskog generala. Godinu dana kasnije, zbog narušenog zdravlja, upokojio se na svom imanju u Kaluškoj guberniji.

Nikola Vasiljević Vujić

U čin general-majora unapređen je krajem novembra 1912. godine. Bilo je to nakon Borodinske bitke u kojoj se borio za most na rijeci Kaloči i učestvovao u odbrani baterije glasovitog pukovnika Nikole Rajevskog. Učestvovao je u krvavoj bici za Malojaroslavec i u boju pod Krasnim. Nakon bitke pod Lajpcigom, 1813. godine, demobilisao se pred zidinama Pariza u činu general-lajtananta.

Avram Petrović Ratkov

Prema nekim podacima, potomak je sveštenika koji se u doba carice Katarine Velike naselio u Rusiju iz takozvanih prečanskih krajeva. U vrijeme rata komandovao je rezervnim vojnim snagama u činu general-majora.

Petar Jovanović Ivelić

Poticao je iz stare risanske grofovske porodice koja se, prema nekim izvorima, doselila u Boku Kotorsku u doba Nemanjića. Sačuvan je zvaničan podatak da je rođen u Veneciji, i da je Srbin grčke vjeroispovesti, a da su mu oba strica bila u službi ruskog cara kao generali i diplomate. Vjeruje se i da je rođen u Risnu, jer mu je otac Jovan bio protoprezviter u tamošnjem hramu posvećenom Sv. Petru i Pavlu. Petar je bio samo jedan od petorice Ivelića koji su postali generali. U ruskom Otadžbinskom ratu 1812. godine najprije je komandovao Prvom, a onda Drugom brigadom Sedamnaeste pešadijske divizije. Ranjen je u Borodinskoj bici i bio nosilac Ordena Sv. Ane I i II stepena i Ordena Sv. Vladimira III stepena, kao i medalje iz 1812. godine.

Inače, vojna istorija Rusije bilježi Srbe kao učesnike u gotovo svim ruskim vojevanjima od početka 18. veka pa do Drugog svjetskog rata. U toj dugovijekoj povijesti bilo je, razume se, i znamenitih ljudi drugih zanimanja porijeklom iz naših krajeva koji su svoj trag duboko utisli u najprostraniju zemlju na svijetu, ali to je – ovog puta – za neku drugu priču.