Premijer liga BiH još nije došla ni do svoje polovine, a mnoge stvari su jasne i prije samog kraja. Nije trebalo biti dovoljno pametan pa znati da će Sarajevo, Široki, Zrinjski biti u vrhu. Ako se to može nazvati iznenađenjem, Sloboda je preuzela poziciju Želje, ali poznavajući mašineriju s Grbavice, na terenu, a pogotovo van njega, ne treba sumnjati da će se oni do kraja šampionata boriti za jednu od pozicija koja vodi u Evropu.

S druge strane imate prežaljane i prije početka Rudar Prijedor i Drinu Zvornik, te dva posrnula diva Borac i Velež.

Da li je interes BiH fudbala, da klubovi sa takvom tradicijom, armijom navijača iz sebe odu u entitetske lige. Javno će reći da nije, ali kada pogledate činjenice, sve će uraditi da ih gurnu daleko od “crte spasa”. To se prije svega vidi po suđenju, jer Velež i Borac pokradeni su nekoliko puta. Istina, arbitri su kažnjeni, ali kakvu satisfakciju za to imaju klubovi. Nikakvu! S druge strane, otišla je hrpa bodova, a ono što boli u “nakaradnom sistemu” jeste da “rođeni” i “crveno – plavi” nisu nikada bili na kontra strani. Da su “ljudi u crnom” njima pomagali, pa nek ih kažnjavaju, ali nisu!

Ne zna se koja je priča tužnija, mostarska ili banjalučka. Svaka nosi svoje rane i uglavnom priča o nekoj ljepšoj prošlosti, i neizvjesnoj budućnosti. Da li su Marić, Kovačević, Bajević, Fazlić, Tuce ili Matejić zaslužili da ih listom počisti tamo neki Mandarić, ili i dalje treba da gledaju propadanje onoga što su mukotrpno gradili decenijama.

Obje priče različite, a kraj isti,….

Mostarske izbjeglice, kako posprdno danas kažu vladari Šantićevog grada, već dvije decenije bore se za povratak pod svoj “Bijeli brijeg”. I bezuspješno! Danas na njemu stanuju oni koji su u najvećem svjetskom zlu igrali nogometa po NDH. Baštine sve ono čega bi se pošten stanovnik grada na Neretvi stidio. Ali kao potuteža jesu uspjesi, titule, Evropa. Da li je to cijena fašizma koja stanuje s one strane “starog mosta”, ali Veležu povratka na svoje nema, pa nema,….

Banjalučka priča nije izbjeglička, ali nije ni daleko. Od raspada bivše Jugoslavije Borac se pokušavao predstaviti kao najveći sportski brend Republike Srpske. A, on to nije. Uopšte nije važno da li ima ko veći, jači, ili bolji. Igokea bi to mogla da bude, jer nastala je u tom mutnom vremenu, ali Borac nije iz te priče. Banjalučki, pa i krajiški brend, da! Ali kada pogledate Borčev trnoviti put kroz dvije poslednje decenije, ni banjalučana, ni krajišnika. Publiku možeš prevariti, jednom, dvaput, ali stalno je varati na istu foru, ne ide. Zato je danas Gradski stadion, ni Borčev, ni od grada, a kada se igra utakmica uz sve privilegije i besplatne ulaze, sablasno prazan. I tako već godinama. Poneki bljesak, i letargija kao konstanta. A, dugovi rastu i kada je bljesak, i oluja, i titula, i kup, i ispadanje iz lige. Sve ima svoj kraj, i došlo je na naplatu. Ovaj put ceh će platiti Borac, kojeg uskoro više neće biti, barem onakvog kakvog ga poznaju mnogi.

Velež i Borac! Nada umire zadnja, a s njom i priča o dva nekada “mala” kluba kojih su se bojali “veliki”. Kao u priči, vuk pojede crvenkapicu, pa lovac ubije vuka i spase crvenkapicu. Borac i Velež u ovakvoj Bosni Hercegovini, ali i Republici Srpskoj neće dočekati svog lovca. Vuk ih je odavno svario,……