Kada izađete iz vrbaskog tjesnaca, s kraja stjenovitog kanjona, iz pravca Banjaluke prema Jajcu, vidici su i široki i dugački. Otvaraju se sva vrata raja i ljepote, ljubav jednostavno mora da se rodi.
Tu, u vrletima prirode, smješteno je jedno malo, ali duhom veliko mjesto – Krupa na Vrbasu koje, sa desne strane, ukrašava i uljepšava Manastir Svetog Proroka Ilije sagrađen još u 13. vijeku.
Pored manastira, prvog sagrađenog u današnjoj banjalučkoj eparhiji, zaštitni znak ovog čestitog naselja koje se budi i liježe da spava uz žubor britke i hladne vode rijeke Vrbas jeste Fudbalski klub Krupa. Pozitivan primjer mnogima, s čestitim namjerama, duhovnim shvatanjima i patriotskog vaspitanja ovaj sportski kolektiv je za dvije godine došao u sam vrh fudbala Republike Srpske, nadomak trofeja i zlatnih stranica istorije koja je počela da se piše 1983. godine (tada je klub osnovan).
Bez straha, mladalačkim zanosom, poštenim pristupom, entuzijazmom koji ponekad liči na naivnost u trenucima kada ovu osobinu shvatamo kao vrlinu, Krupljani su prošle godine stigli do vicešampionske titule u debitantskoj sezoni prvoligaškog karavana našeg entiteta i ušli su u finale Kupa Republike Srpske.
Rezultat koji niko da sada nije ostvario na tako superioran način!
A tek primjer ostalima…
U prvoj finalnoj utakmici 22. po redu Kupa Republike Srpske Fudbalski klub Krupa je izgledao kao klub koji igra najmanje grupnu fazu UEFA Evropske lige! Jednoobrazno obučeni, igrači i rukovodstvo koje je u velikom broju došlo u Prijedor, specijalno šivanim odijelima i kravatama, sa gospodskim manirima i po ponašanju i po sportskom shvatanju, svi članovi ekspedicije iz Krupe na Vrbasu u gradu na Sani su ostavili sve zatečene.
Evropski, nema šta! I svjetski.
Vidjelo se da je prisutan kolektivni duh bez kojeg u sportu, a pogotovo fudbalu, uspjeha nema.
U vremenu kada sve stavljamo na kantar, a najmanje je iskrenih mjera i „tačnih“ jedinica, Fudbalski klub Krupa pokazao je kako se entuzijazmom i ljubavlju, ličnim odricanjem i poštovanjem drugih može doći na pijadestal slave, a da se i ne bude na prvom mjestu. Nije sve u takmičarskoj pobjedi, mnogo toga više je u utisku, vizuelnom, ali i duhovnom, shvatanju sadašnjnosti i podešavanju prema budućnosti. A ni jedna ni druga nisu svijetle. Bar na ovim, našim, napaćenim prostorima u kojima se uvijek vodila politika „preko plota“, a malo ko ravnao krtičnjake u svojoj avliji.
Predvođeni Dragomirom Ilićem od milja nazvanim Bucom, predsjednikom kluba, koji je oko sebe okupio „momačku ekipu“ sa nekadašnjim igračima Mihajlom Bučinskim i Nenadom Studenom, mnogim ljudima dobre volje i jednim od najboljih trenera na tlu Republike Srpske Slobodanom Bobom Starčevićem Krupljani su udarili jasne temelje s kojih su postavili još jasnije vidike čisto da budu jedan od svijetlih primjera današnjeg napaćenog fudbala kojeg iz dana u dan profanišu velikani, da im imena ne pominjemo, čiji, pomalo i zatočenici postajemo, jer smo naučili da su oni za nas velikani.
Malo ko će danas, trezveno, podvući liniju i reći: „i današnji velikani su nekada rođeni, ali u fudbalu Republike Srpske se rodio još jedan mali klub velikog potencijala zasnovan isključivo na ljubavi i entuzijazmu“.
Upravo tako! Fudbalski klub Krupa je jednostavno proizvod potrebe da se desi nešto svijetlo u fudbalu Republike Srpske i BiH, nešto poput bugarskog Ludogoreca koji je zaigrao u Ligi šampiona. Možda poređenje i nije, po rezultatima realno, ali po količini uložene ljubavi u klub, Krupa je sigurno ispred Ludogoreca.
I ne samo njega!
Šta će tek da bude u revanšu u Krupi na Vrbasu?
Spektakl!
Oni koji vole znaju i da naprave pir. Oni koji uživaju u ljubavi znaju da je kvalitetno i konzumiraju. Oni koji su čvrsti u vjeri ne kaju se za propuštenim prilikama, već izražavaju duboko i iskreno zadovoljstvo u onim malim stvarima koje najčešće i najbolje ukrašavaju živote svih nas, bez egocentrizma i licemjerstva.
Takav je danas Fudbalski klub Krupa.
Igrajući u blatu svaki akter mora da bude koliko-toliko uprljan, ali ako negativnu tabelu vrijednosti našeg tranzicijskog doba pravi količina fleka i mrlja od blata, onda je finalista ovogodišnjeg Kupa Republike Srpske iz Krupe na Vrbasu jedan od klubova sa najmanje fleka i mrlja, u samom vrhu čistote.
Tek da se zna!
Poslije utakmice u Prijedoru zluradi i oni što ne znaju šta će sami od sebe reći će: mjesna zajednica od sto kuća hoće da pobijedi Grad od 100.000 stanovnika.
Oprostite.
Pa već je pobijedila.
Rezultat nije važan, možda jeste, u zbirnoj statistici nabrajanja, pisanja istorije, sjećanja i broju pehara…
Koji klub u Republici Srpskoj, pa i BiH, danas na utakmicu, takmičarsku, dolazi na takav način kao što je stigla Krupa u Prijedor?
Odgovor je: nijedan.
U stilu slavnih Mančester Junajteda, Real Madrida, Milana, Bajerna, Borca iz 1988. i 1992. godine (eh, kad je to bilo!?) Fudbalski klub Krupa je došao, na dostojanstven način, pokuzaujući iskreno i istinsko poštovanje prema najstarijem takmičenju na prostorima današnje „dejtonske zemlje“ u kojem su igrali, između ostalog i u ovom tekstu pomenuti velikani, ali nikada nisu imali ulogu primjera ostalima, za budućnost i razmišljanje. Fudbalski klub Krupa je prihvatio i tu uloga da jednog dana i na takav, gospodski, način razmišljamo i pričamo.
Na stranu to što goste zvanično u Prijedoru niko nije dočekao domaćinski, uz širok osmijeh na licu, pokoju takmičarsku čarku, domaćinsko ćaskanje i zajedničkim ručkom.
Valjda se to moglo, istom rodu pripadamo?
Prošla su ta vremena, izgleda, kada je čovjek čovjeku bio oslonac i blizak, sada su neka druga vremena kada se udaljavamo jedni od drugih, smišljamo kojekakve sitne prevare i obmane, ne razmišljajući jednog dana da ustvari radimo direktno protiv sebe?! Fudbal, kao najmasovniji i najpopularniji sport je najbolje ogledalo svakog društva, svake republike, lokalne zajednice, u slučaju Krupe na Vrbasu, mjesne zajednice koja je, fudbalski izrasla u status grada.
Pakos i zavist, uvezane u zlo, imaće hiljadu i jedan komentar.
Međutim, nema danas u svijetu toga ili čega, sile, da može da pobijedi takvu ljubav, entuzijazam i fudbalski šarm koje su prezentovali, svi do jednoga, iz ekspedicije Fudbalskog kluba Krupa na prvom finalnom susretu Kupa Republike Srpske u Prijedoru. To je šampionska kategorija u najbitnijim segmentima života.
A takmičenje i rezultat bude pošast za dominacijom koja je, ovaj naš svijet, i odvela u krivom pravcu.
Dok se Sunce u Vrbasu kupa, osvojiće Kup naša Krupa – čulo se sa tribina Gradskog stadiona u Prijedoru bez obzira na plačljivo nebo čije su suze gromoglasno lupale po krovu zapadne tribine Gradskog stadiona.
Još nismo utvrdili da li su to suze tuge za prošlošću ili radosnice za budućnošću. Finalisti, Rudar Prijedor i Krupa su gledali u ta dva, različita, pravca.
I na kraju, kao svojevrsna poruka ostaje činjenica da Kup Republike Srpske, na samo na ovakav način, i odnosom prema njemu, može da bude sačuvan, unaprijeđen i institucionalizovan.
Ako ćemo od njega praviti sprdačinu, bolje je da se i ne igra. Tada se rugamo sami sebi kao da nam nije dosta samosaplitanja i samouništenja.
Daj Bože da je mnogo više sportskih kolektiva kao što je danas Fudbalski klub Krupa.
Ono malo mjesto, sa početka teksta, Krupa na Vrbasu, koje svake oči prve ugledaju južnim pravcem idući iz Banjaluke izlazeći iz kanjona Vrbasa, i kada se prođe kroz njega, bez osvrtanja, ostaje sa širokom lepezom osmijeha i jasnom porukom za budućnost: kakvi ustvari treba da budemo.
Bez ljubavi nema ni uspjeha.
Neka Božji dar siđe sa neba i nagradi zaslužne! Gospode naš molimo ti se za budućnost kakvu vidimo. Nastojimo da se ne ogriješimo…