Malo je onih koji se mogu pohvaliti da su ostvarili svoj san, još ako je američki!
To je pošlo za rukom banjalučanki Nikolini Todorović, koja već tri godine igra američku koledž košarku, a ova supertalentovana djevojka nastupa za Internacionalni univerzitet Florida u Majamiju. U intervju sa Nikolinom, koja igra na poziciji bek šutera saznali smo mnoge stvari iz njenog profesionalnog, ali i privatnog života, koje je ona odlučila da podijeli sa nama i Vama. Imati 22.godine i biti tako uspješan na više polja privlegija je malobrojnih, a Nikolina jeste jedna od njih.
Kako si zavoljela košarku?
– Tek kada se Basket 2000. otvorio, zajedno sa starijom sestrom sam odlučila da se priključim klubu i od tada, ni jednog trenutka nisam ni pomislila da prestanem igrati.
Otkud baš Amerika?
– S obzirom da sam akademski, a i atletski bila vrlo uspješna u Banjaluci, bilo je dosta zainteresovanih univerziteta za mene, pogotovo u prvoj diviziji najjače koledž lige. Sama sam napravila snimke svoje igre i svoj rezime, što znači da nikakve treće partije ili agencije nije bilo između mene i škola sa kojim sam pregovarala. Naravno, Majami je zvučao najatraktivnije, pa sam odlučila da se priključim Floridi i zauzmem poziciju bek šutera.
Može li se živjeti od košarke?
– Generalno, da li se od košarke može živjeti ili ne, zavisi od nivoa takmičenja i uspjeha. Lično, uvijek sam smatrala da je košarka odličan instrument koji se može iskoristiti za neke veće ciljeve, u mom slučaju – edukaciju. Trenutno sam na punoj atletskoj školarini, što znači da su mi smještaj, hrana, odjeća, obuća, osiguranje, knjige, časovi, i ostali troškovi u potpunosti pokriveni od strane škole. Kad je u pitanju kvalitet, usudiću se da kažem da smatram da je edukativni sistem kroz koji sam ja prošla u Banjaluci definitivno obuhvatniji i izazovniji. Sa takvom podlogom, uspješno sam završila dvosmjerni fakultet u roku od samo tri godine i odmah potom započela magistarski program u biznis marketingu, u kojem trenutno imam prosjek 10.00! Do avgusta 2017. godine, zvanično, kraja mog 4-ogodišnjeg koledž iskustva, dolazim kući sa titulom magistra!
Kakav je život u SAD, ono što se ne vidi na TV?
– Nije mnogo drugačiji od onog što se prikazuje na TV-u, isključivo kada pričamo o jednom koledž iskustvu.
Imaš li vremena da gledaš NBA, nedostaje li ti Banjaluka ?
– Ponekad uspjem da uhvatim par NBA utakmica na TV s obzirom na ličnu oskudaciju slobodnog vremena. Uostalom, imala sam nekoliko prilika da odem i uživo pogledam NBA utakmice, sa najvećim košarkaskim legendama samo nekoliko metara od mene. Što se tiče Banjaluke, to je bio i ostao moj omiljeni grad. Grad u kojem sam odrasla i ostvarila mnoge uspjehe, na terenu i van terena. Međutim, više od samog grada mi nedostaje porodica. Zaista nije lako biti udaljen 5.000 milja od ljudi koji ti znače sve i bez kojih ne bih bila ono što jesam danas.
Kako teku radni dani u klubu, utakmice?
– Veoma smo zauzeti u toku sezone, od septembra do aprila. Imamo mnogo treninga, utakmica, sastanaka, volontiranja, i na vrh svega toga – časova. Po sezoni igramo više od 30 utakmica. Većinom, dan mi počinje u pet časova ujutro sa teretanom, poslije koje imam individualni i timski trening, a potom časove. Kako sam sad u magistarskom programu, subotom mi čas traje od osam ujutro do 17 poslijepodne. Definitivno nije lako, ali za ljude koji znaju kako da korektno organizuju svoje vrijeme, sve se moze postići.
Imaš li idola?
– Kao mlađa, uvijek sam govorila da mi je idol Alen Ajverson. Definitivno ga i dalje smatram košarkaškom ikonom. Međutim, kako sam starija, više shvatam važnost životnih idola: mame, tate, i sestre. To su moji uzori i moja najveća podrška. To su moji idoli.
Pratiš li naš sport ?
– Kad je u pitanju naš sport, pratila sam ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u košarci. Takođe, nekad prenose ĐokoviĆa na TV-u, pa se i tu priključim.
Prepoznaju li te na ulici kao košarkašicu?
– Koliko sam imala šansu da primjetim, većina ljudi me prepoznaje kao košarkašicu u Banjaluci i u Majamiju.
Imaš li ambicije da zaigraš u nekom velikom klubu ili možda reprezentaciji nekad?
– Nakon što postanem magistar, planiram da se posvetim profesionalnoj karijeri u međunarodnom biznis marketingu prije svega ostalog. Košarka je za sada plan B.
Pratiš li ŽKK Borac?
– Iskreno, ne više. Čula sam da se dosta promijenilo kada je u pitanju košarkaski sistem u Banjaluci. Nova administracija, novi igrači. Nisam pretjerano zainteresovana.
Noćni život u Mjamiju u nekoliko riječi?
– Ništa bez Banjaluke. Svuda pođi, svojoj kući dođi! haha
Alo decko djevojko ko si sta si cura se nigdje ne hvali da je najbolja samo kaze da je zavrsila fax sa 10.00 prosjekom i to je jedino cime se djevojka pohvalila lp.
ovo sto kaze da je zivot isti kao na tv, laze. nije sve kao sto vidite na tv, jer to pokazuju vecinom bogatase i njihove zivote. prosjecni amerikanac nezivi kao tv zvijezda. ima ih dosta da su na socijalnoj pomoci, nezaposleni, drogirani niski zivot, il zive od plate do plate kao i dosta bosanaca i to ako imaju posla. Sto se tice skole nije lako al kako ona to objasnjava to je do ubistva. imaju oni priznate online casove, i to za subotu ako ide subotom toliko sati onda neide tokom sedmice radnim danima il ide jednom. nista posebno a ni toliko tesko. poredi nocni zivot u majamiju sa banjalukom, e ova cura treba malo izaci bas u majami. cuj kad postanem magistar. to ovdje nije nista, to je dio programa za biznis, a nedobijes titulu magistra to je normalna stvar ovdje samo se dize sama sebe.
Stvarno cura nigdje nije pokazala neku prepotentnost niti hvalisanje, ali ovi “studenti” Siroki Brijeg i sire su se bas prosirili i pobrali svu pamet svijeta.
Prepoznah i ja u tebi PREPOZNAH nekoga koga zavidnost razara. Zavidnost je opasna po vlastiti organizam, zdravlje, ona kao mržnja razara. Zavidnost, mržnja nije dobra, te opasne pojave isključuje pravoslavna religija jer razaraju onoga ko to u sebi nosi. Zavidnost koju ne uspjevaš prikriti, prerasta u mržnju ii tipična je balkanska. Djevojka ode u inostrabstvo i ono što ne može prikriti je tipično banjalučko, nostalgija za Banjalukom, za roditeljskim domom, porodicom. Niti je zaboravila niti se odrekla ljubavi iz djetinjstva, mladosti, čak kaže da nije pokušala tamo imati ljubav jer voli sve banjalučko. Stoji stabilno na zemlji. Naravno da se nebi znalo za sve to njeno da je nije pronašao neko od mladih banjalučana jer čujem da upravo njena ili mlađa generacija iz Banjaluke i drugih gradova sarađuje sa Pravdom. Djevojka ne reče ni da je dala i jedan koš, ni da je najbolja, ni najlošija. Ajde izbori se pa otiđi bar do Beča, a do Beča su prvi studenti punili po desetak autobusa a vraćalo se sa diplomama manje od pola autobusa. Neznamo za mnoge uspješne banjalučke vukovce koji su danas u Beču uspješni prijektanti, arhitekti, pravnici, advokati, stručnjaci u svjetskim tvrtkama. Na žalost takvi popute tebe prepotentni Prepoznah, sjede na Trgu Republike broj 1 i neće prepoznati kapacitete ove djevojke kao što nisu prepoznali kapacitete mnobih koji su stekli najviša zvanja i znanja i vratili se u Beč gdje su uspješni. Mi ćemo popuniti mjesta u državnoj administraciji sa vama koji prepoznajete da vam ovi kao djevojka ”iz Majamija” nije školska koleginica iz Širokog a onda ni sa BLC-a, ili već kog snabdijevača Vladinih institucija kadrovima. Prepoznah i ja u tebi tipičnu balkansku zavidnost, zlobnost i primitivizam.
Tipično balkanski. Ode u inostranstvo, i onda ja ovo, ja ono, najbolja, moji uspjesi, najpametnija…prepoznaju me. Ko te bolan prepoznaje, nemoj biti smjesna draga djevojko…..Da nema ovog članka niko ne bi ni čuo za tebe. Svako dobro, i prizemlji se malo.