Bitka kod Angore (današnja Ankara) odigrala se 28. jula 1402. godine između Osmanlijskih Turaka pod komandom turskog sultana Bajazita I i Mongola pod komandom Tamerlana.

Bitka je bila strašna, a krajnji rezultat je za Turke bio katastrofalan, jer im je vojska razbijena, a sam sultan Bajazit zarobljen od Mongola.Ishod bitke imao je za posledicu gubitak većine osvojenih teritorija u Maloj Aziji i stagnaciju turske ekspanziji za duži vremenski period.

Na strani Turaka se borila i srpska vojska pod zapovjedništvom Stefana Lazarevića, koji nakon poraza postaje ugarski vazal.

Uloga oklopnika koje je vodio knez Stefan bila je posebno naglašena i čini se da je knez bio među najboljim borcima toga dana.

„A izabrana persijska vojska odelila se i udari na uvek spominjanoga (despota Stefana); jer, kako je još pre bilo određeno, udari na njega; i oni, uskliknuvši glasovima, udariše i odmah pobeđeni biše i poginuše od oštrica mača i kopalja srpske vojske“ (Konstantin Filozof).

Čak i turski ljetopisci naglašavaju da je nakon rasula u turskoj vojsci, knez Stefan bio jedini koji se i dalje borio i to toliko dobro da ga je čak i Timur Lenka primjetio:

kosovo

„Samo jedan sin Lazarev držao je sa svojom vojskom stalno protiv neprijatelja i borio se hrabro.Kad je to vidio Demir (Tamerlan),rekao je: Gle, kako su ljuti i pomamni oni derviši! A neko mu je od savjetnika njegovih rekao: Nisu ono derviši, nego Hrišćani. Tada i Lazarev sin opazi da sam sebe uzalud mori, boreći se tako strasno. Jer su već i sami Turci svi navalili u bježanje“.

Osim toga, pokušao je knez Stefan da spasi Bajazita koji je u opštem rasulu ostao opkoljen. S tom namjerom tri puta se probijao kroz obruč do sultana i nagovarao ga da se povuče, međutim Bajazit je sve to odbijao.

„A videći gdje su mnoge desetine hiljada opkolile cara (Bajazita), neiskazana množina, i (Stefan) hoteći ga kao osloboditi, tri puta ulažaše u borbu, sasjecajući i pobjeđujući. A kada vide da se smanjuje broj njegove vojske, vrati se. Jer šta je mogao i učiniti u tolikim tisućama i desetinama tisuća bez božje volje! A (o) veličini njegove tadanje borbe svi su pričali i dosta je čuvena“ (Konstantin Filozof).

Iako nije uspio da spasi Bajazita uspio je knez Stefan da iz obruča izvuče sultanovog sina Sulejmana (ljetopisci ga nazivaju Musulman) i da ga izvede iz okršaja. O tome sa dosta detalja priča grčki pisac Duka i njegova priča je veoma

slična onoj od Konstantina Filozofa. Po njemu (Duki) knez Stefan je sa svojih pet hiljada oklopnika uspio da oslobodi Bajazita od Mongola, međutim ovaj je uporno odbijao da izađe iz obruča radije želeći da pogine nego da pobjegne sa bojnog polja.

„Videći Stefan šta će biti domalo, uzme svoje i Bajazitova sina Musulmana i udari nanovo na protivnika, koji su se opet bili gusto sklopili oko njega, s mukom se velikom probijajući kroz njih, pogubivši veći dio svojih i poubijavši sam sobom mnoge neprijatelje“ (Duka).

Stefan se povukao sam prema zapadu štiteći od mongolskih odreda Sulejmanovo povlačenje. Duž ovog puta u blizini Ankare i dan danas postoji toponim Srp gazi (srpski pobjednik) koji svjedoči o hrabrosti i junaštvu srpske vojske.

U pitanju je bio ludi Bajazitov ponos koji nije dozvolio da za svoje spašenje zahvali jednom hrišćaninu, a osim toga izgleda da se on i preračunao. Bio je okružen sa svojih 10.000 janjičara i moguće da je mislio da će to biti dovoljno da se odbrani od lošije opremljenih Mongola. U vrijeme kada ga je knez Stefan preklinjao da se izvuče iz obruča dok je još vrijeme, Bajazit je već sve znao o izdaji Turaka Seldžuka u koje se on tako pouzdao, i tako ogorčen nije želio da bilo šta preduzme za svoje spasenje. Ipak, kada je došlo vrijeme noći odlučio je on da pokuša proboj, ali tada je sve već bilo kasno. Morao je u zarobljeništvo kod Timur Lenke.

Sam tok Bajazitovog zarobljeništva ne bi bio interesantan za nas da se u daljnji tok priče nije umješala jedna ličnost koja u dosadašnjoj pregledu nije mnogo pominjana iako je njena uloga bila nesumnjiva. Radi se Oliveri, sestri kneza Stefana, omiljenoj ženi sultana Bajazita.

princeza-olivera

Po Konstantinu iz Ostrovice, Bajazit je doveo Oliveru u Angoru i ona je bila prisutna ovoj bici. Na kraju zarobljena je i ona i Bajazit. Timur Lenka, želeći da se naruga Bajazitu, naredi da ovoga dovedu (Bajazita) i da ga namjeste da sjedi njemu nasuprot (Timur Lenki). Nakon toga došla je i Olivera koja je morala da služi Timur Lenku sa vinom, dok je Bajazit sve to posmatrao.

„Tada dovedoše pred kana cara Bajazita i naredi mu kan da sjedi daleko prema njemu; naredi isto tako da se dovede i Despina, njegova žena, kojoj kan naredi da stoji pred njim i da mu vino služi. A to je zato učinio da bi se car Bajazit jedio i da više ne vodi sa sobom ženu u rat. Nije mu mislio nikakvo zlo učiniti, nego je želio da ga pošalje u njegovu zemlju sa svim njegovim ljudima“.

Tu je Tamerlan potcijenio Bajazita za koga je to što je Olivera služila bila strašna uvreda koju on nije mogao da podnese i stoga popije otrov iz prstena koji je nosio sa sobom. Od toga i umire u martu 1403. nakon osam mjeseci provedenih u zarobljeništvu.

Nakon što je završio sa ratnim pohodom, vratio se Tamerlan kući i tu ga je sačekalo poslanstvo koje je poslao knez Stefan radi nekih pregovora i sklapanja ugovora. Osim toga poslanstvo je u ime kneza od Timura zatražilo i Oliveru, što ovaj nije odbio tako da je ona uskoro stigla u Srbiju.

„I ove riječi reče ka poklisaru zvanom Aidinu, koga uvijek spominjani (Stefan) ka ovome (Tamerlanu) posla zbog nekih ugovora (kao) i da ište sestru njegovu (Oliveru), koju kao zarobljenicu sa svima Bajazitovima uzeše i nju sa mnogom mudrošću otuda (iz ropstva) izvede“. ( Konstantin Filozof ).

Olivera je još dugi niz godina nadživjela svoga muža Bajazita, ali i brata Stefana koji ju je izbavio iz mongolskog ropstva. Istina, kasnije nije igrala skoro više nikakvu ulogu u političkom životu Srbije.

 

Srpski zarobljenici

Srbe zarobljene u bici kod Angore mongolski kan Tamerlan je oslobodio i vratio im konje i oružje. Zadržao je samo 70 graditelja i zidara, jer su mu Vizantinci rekli „da su Srbi vješti kao i majstori iz Venecije”. Odveo ih je u daleki grad Samarkand gdje su izgradili velelepne dvorove, hramove i mostove. Poput Marka Pola, koji je kod Kublaj-kana boravio 130 godina ranije, ovi srpski neimari uživali su veliki ugled na mongolskom dvoru gdje su se i oženili uglednim samarkandskim kćerima. Zabilježeno je da su bili rodom iz Kruševca, Prizrena, Skadra, Skoplja, Novog Brda, Polimlja, Zete, Toplice, Ibra i drugih krajeva Srbije.

tamerlan

Najboljeg među njima, Rađena Berivojevića, „koji htjede poginuti, a ne htjede primiti islam”, kan je oženio svojom zarobljenicom, kćerkom ruskog kneza Kalote kojoj je, takođe, bila milija njena pravoslavna vjera od života. Nakon nekoliko godina života hiljadama kilometara daleko od Srbije, Tamerlanovi nasljednici dozvolili su im da se vrate u domovinu.