SZP ili sportsko zabavno popodne na Radiju Republike Srpske već godinama, ili decenijama imalo je svoje vjerne slušaoce. Fudbal je i onakav i ovakav, na tribinama ponekad i 10, 50, najviše 100 gledalaca, ali pored radio prijemnika uvijek vjerna armija navijača.

Do subote, 23. oktobra, kada su reporteri zašutili, ne svojom krivicom. Fudbal se igrao, ali u srcima navijača stao je.

Nema glasa Nedeljka Lubure sa derbija u Istočnom Sarajevu, nema veza iz Šamca od prvog glasa sportske Srpske Slađana Jeremića, zanijemio Slaviša Vukašinović iz Foče, ne ču se ni Basara, ili već neko novi iz Prijedora,…. Zašto je moralo biti tako?

Fudbalski, doživjeli smo nokaut, ne zbog toga što se neču ono čuveno, goool, goool, već zbog činjenice da nam ništa nije sveto, pa ni lopta. 

Kažu da je sukob nastao zbog tričavih 40 maraka, koje reporteri imaju od klubova po prenosu jedne utakmice. Još davno pokojni Milan Jelić napravio je Ugovor sa Radiom RS, FSRS kao predstavnikom klubova da to funkcioniše, koliko toliko. I uz hiljadu mana, bilo je lijepo čuti nabrojane glasove, uz još mnoge bardove novinarstva, poput Brane Radulovića, ili semberske radilice Toše Nikolića, pa trebinjskog glasa Mucovića, i gatačkog đaka Dejana Aćimovića. Da li svi zajedno, uključujući RTRS, ali i FSRS nisu mogli zbog one armije kod kuće napraviti kompromis, jer svi ovi nabrojani radili bi i badava, kao što i jesu nebrojeno puta. 

Ovako, ostala je gorčina, pogotovo što u fotelji direktora RTRS sjedi Draško Milinović, koji je i začetnik tih prenosa, a u radijskom sektoru Dragan Pajić, idejni tvorac SZP, i čovjek uz čiji glas smo uživali sve ove godine iz studija u Banjaluci. 

I, kad se nastave radio prenosi, ta subota, 23. oktobra ostaće kao opomena da i u nevrijeme, i ljudsko i fudbalsko, nekada treba gledati dalje, dublje, više. Jer i tako čuvamo svoju i jedinu Republiku Srpsku,….