U Gradišci fudbal ima višedecenijsku tradiciju, i o(p)stao je u mnogo težim vremenima, nego što su današnja, ali čini se da čedo Potkozarja i Lijevča polja, Fudbalski klub Kozara preživljama nikada teže trenutke u svojoj istoriji.

Pomalo napuštena od svih, ostavljena na vjetropirini sportske scene Srpske, tone u put bez povratka, a kada Kozara tone, to je poput Titanika, jer za velikim uvijek se dizala prašina. A Kozara uistinu jeste velika, za razliku od nekih, jer na Gradskom stadionu, koji odnedavno nosi ime po uspješnom fudbaleru i treneru Veljku Sombolcu, prodefilovali su mnogi veliki igrači, ekipe, reprezentacije, turniri, memorijali….a srž svega je bila Kozara.

Danas to nažalost nije tako, i to je jedan od problema koji su zadesili ovaj koelektiv, koji je bio prepoznatljiv prije svega po vlastitoj školi, koja je kao na filmskoj traci izbacivala talente, koji su brušeni u mnogo većim klubovima. Pa, čak i sada u nakaradnom sistemu rukovođenja klubom, talenata ne manjka, ali nedostaje fudbalskih neimara, koji bi pronašli put kako izvesti Kozaru iz lavirinta, u koji je upao manje više sve i jedan kolektiv na ovim prostorima.

Nema više Tane Gakovića, Totija Kasumovića, Brane Jankovića, Save Veljkića, Tihomira Čolića…..koji su svojim vezama, fudbalskim duhom, uspješno kormilarili ovim klubom. Grad, kao titular kluba, bez obzira što izdvaja određena novčana sredstva, ima maćehinski odnos prema Kozari, jer da nije tako, danas bi Gradski izgledao mnogo ljepše, privlačnije, možda i sa reflektorima, i vjerovatno bi se igrao premijerligaški fudbal.

Jednostavno, Kozara u svom funkcionisanju, ne poznaje riječ sredina, ili je u vrhu, ili je borba, koja je uvijek neprestana, a kada je borba, mnogi se povuku, samo istinski borci ostanu uz svoje ljubimce. Sve ovo treba da bude podsjetnik da Kozara zaslužuje mnogo više, bolje, jače… i da nema odustajanja, ma kako se sada činilo, jer nit koja povezuje uspješne od neuspješnih, često je nevidljiva, i golim okom neuhvatljiva….