Lider SPO-a Vuk Drašković nije jedan od onih koje su “uzbudile” riječi vladike Jovana Ćulibrka, izrečene u intervjuu Nedeljniku, da s mjerom, izvagano i neostrašćeno treba da se odnosimo prema pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca.

– Vladika Jovan Ćulibrk je nesumnjivo veoma obrazovan čovek, takoreći enciklopedista. I nije od onih koji imaju samo jedno oko, ili nijedno, i koji sve mjere samo tasom svoje vjere i svog plemena, ili nekakvih ‘istina’ koje su dobile status tabua – rekao je Vuk Drašković.

– Upravo takvi ljudi znanja i neostrašćenosti, oni koji nisu fanatici i koji ne hodaju na nogama mržnje, neophodni su i na srpskoj i na hrvatskoj strani, da prođu kroz minsko polje odnosa Srba i Hrvata, i odnosa srpske i rimske crkve – dodaće Drašković.

Kako vidite vaš hod kroz to minsko polje, hod koji je počeo intervjuom u Startu prije 25 godina? Tada su aktuelizovani odnosi Srba i Hrvata “na ivici noža”? Govorite da je potrebno da o tome govore neostrašćeni ljudi, a taj intervju je tada doživljen baš kao ostrašćen?

– Takvim su ga označili ljudi neznanja i ostrašćenosti. Ne želim da prepričavam sebe, ali ja sam tada upozorio na opasnost rušenja Jugoslavije, taknuo u neke tabue, a jedan od njih je bio da je Kraljevina Jugoslavija bila antihrvatska i velikosrpska tvorevina. Upozorio sam da se mora učiniti sve da se spriječi raspad Jugoslavije, raspad države čija je etnička mapa u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu podsjećala na kožu leoparda. Tragični događaji koji su uslijedili dali su za pravo mojim strahovima, i ni u čemu nisam demantovan.

Iako ste u tom intervjuu formulisali da je granica između Srba i Hrvata iscrtana srpskom krvlju sa ustaškog noža?

– To je bila moja rečenica, a ukradena od generala Mihailovića. On je pred kraj rata istupio sa konceptom federalne Jugoslavije, koju bi činile proširena Slovenija, proširene srpske zemlje i teritorijalno smanjena Hrvatska, koja bi, kako je on rekao, morala da bude kažnjena zbog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima, i da bi ta kazna bila neka vrsta kolektivnog nauka cijelom narodu da više nikada ne iznjedri i ne podrži išta slično ustašama i njihovom projektu genocida.

Vi, dakle, ni u tom trenutku niste bili za raspad Jugoslavije?

– Nikada nisam bio za raspad Jugoslavije. I uvijek sam se protivio fanaticima i budalama na srpskoj strani – a naročito obrazovanim i pametnim budalama, jer su one najopasnije – koje su tvrdile da je svaka Jugoslavija srpska grobnica i da smo 1918. godine popločali put u pakao. Srbija je 1918. godine izašla iz Prvog svjetskog rata kao poraženi pobjednik. Kao pobjednik koji je bio na ivici biološkog opstanka, jer je izgubila takoreći polovinu svog muškog stanovništva. Stvaranjem Jugoslavije ta biološka katastrofa je prebrođena. A osim toga, tadašnje istorijske okolnosti nametale su Srbiji obavezu ujedinjenja sa Slovenima sve do Alpa, sa narodima koji su nam bili najbliži. Austrija je propala, i od Drine do Alpa našao se prostor koji više nije bio Austrija, prostor koji je mogao postati plijen, Italije prije svega. Moguće da bi u toj situaciji, uz komadanje te ničije zemlje, Srbiji pripala Bosna i Hercegovina, ali bi ostao utisak otimačine, što bi bio zametak velike nesreće u budućnosti.

Kako vi tumačite “slučaj Stepinac”?

– Nesumnjivo je da je Stepinac bio biskup i kardinal u genocidnoj državi Ante Pavelića. Vladika Jovan kaže da su mu brata, i to 1943. godine, ubile ustaše. Nesumnjivo je da ima mnogo svjedoka da je spasao hiljade i hiljade srpskih života, tako što ih je izvlačio iz logora, ili je na kolektivnim crkvenim službama blagosiljao njihov prelazak u rimokatoličku vjeru. Sa stanovišta rimske crkve – u to vrijeme kad nema nikakvoga ekumenizma, kad dvije crkve jedna drugu doživljavaju kao neprijatelje – prevesti pravoslavca u rimokatoličanstvo nije bio grijeh nego neka vrsta crkvenog podviga. Iako to jeste bio grijeh. Mi, međutim, nemamo nikakva istraživanja koliko je od tih hiljada Srba, koji su pokatoličavanjem spasli svoje živote, ostalo u rimokatoličkoj veri čim je pao nacizam. Pretpostavlja se da su nasilno pokatoličeni svi dobrovoljno istupili i vratili se pravoslavnoj vjeri. Sa biološke tačke gledišta, živ može da se vrati u pravoslavne, a mrtav ne može nikad. Važna je druga stvar. Nesumnjiva je činjenica da komunistička Jugoslavija nikada nije podigla ni optužnicu protiv Ante Pavelića, dakle vrhovnoga komandanta genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Mislite da se krivica traži na pogrešnom mjestu?

– Komunistička Jugoslavija tužiocima u Nirnbergu, kada se sudilo glavešinama Holokausta, nije uputila nijedan dokaz, nijednu napomenu o pomoru Srba, Jevreja i Roma u nacističkoj Hrvatskoj, uz zločine koji su prevazilazili čak i najužasnije zločine njemačkih nacista. Da li za to treba da okrivljujemo Stepinca ili nekog drugog? Nesumnjivo je da je Stepinac 1918. godine svojevoljno želio da pristupi srpskoj vojsci. Ogromna je provalija između srpskog dobrovoljca iz 1918. i biskupa režima čiji je cilj istrebljenje Srba 1941. godine. Ali ta provalija, po meni, nije ništa manja od provalije između elitnog kraljevskog pilota Franja Pirca, koji 1941. gazi svoju zakletvu i zastavu, preleće na stranu genocidne NDH, čak bombarduje Moskvu. Kada shvati da Hitler i Pavelić gube rat, preleće kod Tita i postaje general i heroj. Kolika je tek provalija između komandanta ustaške pukovnije Marka Mesića, koji sa svojom pukovnijom biva zarobljen u Staljingradu, i istog Marka Mesića koji 1944. godine sa Crvenom armijom, na čelu tih ustaša, dolazi u Srbiju, kao njen oslobodilac, i pravi pomor nad nesrećnim narodom Dragačeva, Guče, Pomoravlja… Ne optužujem ja Hrvate. Ja optužujem Srbe. Nas.

Na koga tačno mislite? Mislite da je toliko insistiranje na Stepincu na neki način pranje sopstvene savjesti?

– Zavisi čije savjesti. Ne miješajmo narod u to. Opravdanja da se mnogo šta moralo prihvatiti u strahu od Tita – na koja se poziva srpska elita u crkvi, u SANU, u Udruženju književnika, u parlamentima… – služe za umirivanje njihove savjesti, ako je imaju. Nema Tita već nekoliko decenija, a ta elita vedri i oblači po Srbiji, i drži nas zarobljenicima Udbine istorije i istorije koju su oni kreirali u poslednjoj deceniji 20. vijeka, napravivši od Srba strašila na svjetskoj pozornici, gurnuvši nas da počinimo strašne zločine i da, pritom, u jamu bude bačen srpski 20. vijek. Da na kraju tog vijeka izgubimo i Prvi balkanski, i Drugi balkanski, i Prvi svjetski rat. Mislim da je sramota upravo te elite, a ne naroda, da Beograd danas nema spomenik ni ulicu majora Ivana Fregla i majora Aleksandra Mišića. Obojica su zarobljeni početkom decembra 1941. godine na Ravnoj gori i Nijemci su ih osudili na smrt. Aca Mišić, svezan, pred streljačkim vodom ima želju da mu odriješe ruke i da mu dozvole da pred smrt cokulama gađa njemačke vojnike. Odbili su. Slovenac Fregl ima želju da on lično komanduje streljačkim vodom, i Nijemci to prihvataju. Mislim da nigdje, u bilo kom ratu, nema takvog primjera. I to je za ep, to je za pamćenje, a ne za prezir. Ali srpska elita, sledeći putanju komunističke istorije, i danas bira ovo drugo.

Može li se sve prebaciti samo na elitu o kojoj govorite?

– Narod dugo pamti, ali pamti ono što zna. Od njega se krije mnogo toga. Zaborav zatrpava mnogo toga što ne sme biti zaboravljeno. Ko u Srbiji zna da je ustanak protiv genocidne Pavelićeve države u Hercegovini počeo već 2. juna 1941. godine? Da je u junu 1941. godine, u jednoj žitnoj dolini u selu Pržine blizu Gacka, ubijen Zvonimir Pospišil, jedan od atentatora na kralja Aleksandra u Marselju 1934. godine, a da su 3. jula iste godine na Trusini otkinuta Pavelićeva krila – ubijeni su njegova desna ruka Mijo Babić, doglavnik, šef obavještajne službe NDH, komandant njegove lične bojne i osnivač svih konclogora za Srbe, Jevreje i Rome u Hrvatskoj. Ubijen je i Antun Pogorelac, atentator na kralja Aleksandra u Zagrebu 1933. godine. Nigdje nema nikakvih obilježja, ni danas, kada su ti krajevi u Republici Srpskoj. Pa nije valjda da je to zabranio i zaboravom zatrpao visoki predstavnik za BiH? Ko danas zna ko je Milisav Semiz? To je pilot koji na nebu iznad Beograda 6. aprila 1941. obara četiri njemačka aviona. Ko zna za Mihu Hlavora, Miloša Žunjića, Dobricu Novakovića, Živicu Mitrovića i mnoge još herojske branioce našeg neba od najjače vojne armade u istoriji svijeta. Svi su izginuli na nebu Beograda, a i mrtve ih danas ubijaju Srbi, jer neće da ih se sećaju. Poručnik Marko Božović, komandir jednog malog tenkovskog voda na putu Vitin-Vršac uništava 14 njemačkih tenkova, gine više od 40 njemačkih vojnika. Prije bitke, poručnik Božović se obratio tom svom vodu riječima: “Junaci, mi smo danas na srpskim Termopilima”. Niko od njih nije preživio. Srpski Leonidas i njegovi vojnici su put Vitin-Vršac, zaista, pretvorili u srpske Termopile. Nijemci su, pred njima mrtvima, poskidali kape. A Srbi? Ni danas, nemaju ni kape ni glave.

Ali to ne mijenja činjenicu da u Hrvatskoj insistiranjem na Stepincu – a nedavno je bila inicijativa da se “Za dom spremni” uvede kao poklič u hrvatsku vojsku što su potpisivali i neki biskupi – prizivaju duhovi prošlosti. Da li to govori da u Hrvatskoj, ipak, nije prošao proces denacifikacije?

– Ne može se plima ustaštva u današnjoj Hrvatskoj ni secirati ni anatemisati uz, istovremeni, muk o srpskim zločinima u nedavnim ratovima i slavljenje naših zločinaca bezmalo kao nacionalnih svetitelja. Na tom polju, mi ne možemo biti superiorni tužioci, ni pred Srbima, ni pred Hrvatima, ni pred Evropom i svijetom. U “Oluji” je počišćeno više od 200.000 Srba. To je veliki zločin, ali nije lako razlučiti da li je više hrvatske ili srpske krivice u biblijskom postradanju krajiških Srba. Osim toga, hrvatska strana “Oluju” pravda prethodnim etničkim čišćenjem Hrvata u Srpskoj Krajini, agresijom komunističke i srpske JNA na Hrvatsku, Miloševićem i srpskom elitom koja ga je podržavala i kojoj je on, i danas, predmet hvalospjeva i obožavanja. Zbog toga, smatram da mi bitku protiv današnjeg ustaštva u Hrvatskoj moramo da prebacimo na teren genocidne Pavelićeve Hrvatske, na izvor i temelje satanske mržnje protiv Srba, i da tu bitku, seciranje utrobe ustaštva, moraju da vode ljudi od znanja, mudri i neostrašćeni, a ne tabloidi, neznalice ili fanatici zaogrnuti mržnjom prema Hrvatima kao narodu.

Zar nije priča o Stepincu upravo to?

– I “slučaj Stepinac” je prilika da se osvijetli genocid nad Srbima, njihovo pokatoličavanje radi spasa života, tadašnje držanje Vatikana, odnos samog Hitlera prema zločinima koji su, čak i njemu, bili teško pojmljivi. Tada nema ni Miloševića, ni JNA, ni Republike Srpske Krajine, ni srpskih akademika i vladika koji propovedaju osvetu. Tada postoje samo jedna genocidna državna mašinerija i njene žrtve: Srbi i Jevreji, prije svega. Žrtve te apokalipse, tog pomračenja ljudskog uma, još nisu ni popisane. Čija je to krivica? Srpska istorijska nauka još nije razbila tamu zaborava, ideoloških presuda i neistina o ustaškom genocidu. Današnji progon ćirilice u nekim gradovima Hrvatske, poklici “Za dom spremni”, mise biskupa ustaškim koljačima, kukasti križ na splitskom Poljudu, zahtjevi da se Hrvatska očisti i od preostalih Srba… sve to izvire iz Pavelićeve NDH. Svaka srpska optužnica mora da bude utemeljena na izvoru zla. I, takva, biti predstavljena i Evropi, Vašingtonu, Moskvi, Vatikanu. Mislim da nam je, u demaskiranju ustaštva u današnjoj Hrvatskoj, posebno potrebna pomoć Njemačke. Ta država je danas savjest Evrope, pogledajmo samo njen odnos prema drami ljudi iz Sirije. Njemačka je denacifikovala sebe. Kako bi prošao u Njemačkoj neko da na fudbalskom stadionu hitlerovski uzdigne ruku i uzvikne “Zig hajl”? Mislim da je obaveza Njemačke da pomogne i u denacifikaciji državica i predijela koji su bili uz Hitlera 1941. godine, a vjernijeg i odanijeg saveznika od Pavelića Hitler nije imao. Opet, da to čine mudri ljudi, a ne ostrašćenici, i da se to, čak, čini u tišini.

Ako su korijeni stradanja hrvatskih Srba u Drugom svjetskom ratu, kako onda tumačite to što naša država “Olujom” zvanično obilježava dan sjećanja na te žrtve?

– Da je mene neko pitao, nikada ne bih proglašavao 5. avgust Danom sjećanja na srpske žrtve. Neistina je i u nazivu. Pravi naziv trebalo bi da glasi: Sjećanje na srpske žrtve od Srba i Hrvata. Taj dan sjećanja na stradanja srpskog naroda i strašne zločine počinjene nad njim vezao bih za 10. april 1941. godine, dan nastanka NDH. Ponavljam, svi zločini izviru iz toga dana. Kako oni koji su se dogodili u Drugom svjetskom ratu, tako i recidivi ustaštva koji se događaju danas. Naravno, ni to ne smiju da vode ljudi bez očiju, ljudi bez pameti niti ljudi mržnje. Tihim glasom da govore činjenice i da se upoznaje svijet sa zaboravljenim, zatrpanim genocidom nad jednim narodom. Mislim da bi to bilo i u funkciji budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Ovaj svijet se trese iz temelja. U Evropi se događaju tektonski poremećaji, ali EU neće propasti. Ona se hoće reformisati i ja vidim u ne tako dalekoj budućnosti mrežu evropskih podunija koje će činiti EU. Jedna od tih podunija biće države bivše Jugoslavije i Albanija. A istina o prošlosti jedina je koja može ponovo zbližiti Srbe i Hrvate.

Sada je popularna alternativna istorija. Kako bi, da ste se vi pitali, izgledalo ovih 25 godina srpsko-hrvatskih odnosa?

– Obećavam da ću jednom napisati, i trudiću se da budem maksimalno objektivan i pošten, šta bi se sve dešavalo i kako bi se dešavalo da sam 9. decembra 1990. godine postao predsjednik Srbije i da je SPO osvojio parlamentarnu većinu. Mislim da bi danas Jugoslavija bila u NATO-u i u EU, i da nikakvoga rata ne bi bilo. Učinio bih sve, i moguće i nemoguće, da država opstane, i bilo koji ustupak Slovencima, Hrvatima, Bošnjacima, ne bih smatrao srpskim porazom nego obavezom da, kao većinski narod, koji je najviše glava uzidao u temelje Jugoslavije, sačuva svoju državnu kuću i da sačuva svoju istoriju.