Kada se spomene ime Vladana Grujića, svi ljubitelji fudbala u Banjaluci i Republici Srpskoj rado se sjećaju veznog igrača Borca koji je često svojim maestralnim potezima znao da digne publiku na noge.

Jedan je od rijetkih sa ovih prostora koji se može pohvaliti da je nosio dres ne samo Crvene zvezde već i Kelna, Alanije, Liteksa, da je igrao za Laktaše u Premijer ligi, potom u Norveškoj i na Kipru, osvojio prvu titulu šampiona Republike Srpske sa Borcem, bio prvak sa Sarajevom i karijeru završio u Voždovcu. Nešto više od sedam godina je prošlo kako je okačio kopačke o klin, ali bez fudbala ne može.

– Vrlo brzo po završetku karijere počeo sam da se bavim poslom skauta. Iako sam položio za trenersku B licencu i smatram da bih se dobro snašao u ovom poslu, posao skauta me odvukao i volim to što radim. Skautiram za dva kluba u inostranstvu cijeli Balkan, za sada mi dobro ide i pronalazim se u tome – rekao je na početku Grujić koji je igrao i za reprezentaciju BiH, za koju je upisao 24 nastupa.

Kada iz današnjeg ugla posmatra karijeru i put koji je prošao, smatra da je moglo i bolje, ali ne žali ni za čim.

– Kada vidim koliko danas zarađuju igrači, možda sam mogao proći bolje finansijski, ali smatram da sam iz sebe izvukao maksimum i da sam dobio onoliko koliko sam zaslužio. Zadovoljan sam onim što sam uradio na svom fudbalskom putu i nadam se da imam još mnogo toga da kažem, ali sada iz neke druge pozicije – dodao je na kraju Vladan Grujić.

Kada je 1988. još kao sedmogodišnjak prvi put došao na trening, nije ni slutio da će mu fudbal, ali i Borac u kojem je prošao sve selekcije, zauvijek trasirati životni put.

– Prvi trener mi je bio Zoran Smileski, koji me je i nekih petnaestak godina kasnije trenirao u seniorskom timu “crveno-plavih”. Kao i većini drugara koji su trenirali sa mnom, san je bio da zaigram za prvi tim i to se desilo. Bilo je to negdje 1998. godine i iz to­g perioda mi je u sjećanju prva titula šampiona Republike Srpske koju smo osvojili 2001. godine – naglasio je Grujić.

Njegove dobre igre nisu ostale nezapažene i uslijedio je poziv sa “Marakane”.

– Kao klinac sam bio vatreni navijač Partizana, a tu ljubav mi je prenio otac. Međutim, kako odrastate, ta ljubav postepeno blijedi, ali bez obzira na to, nije mi bilo baš jednostavno. Kada je došla ponuda Crvene zvezde, imao sam malu zadršku, ali čim sam potpisao za “crveno-bijele”, sve se to izgubilo. Iako sam potpisao na pet godina, ostao sam u klubu samo šest mjeseci, jer je konkurencija bila baš žestoka. Sjećam se da sam najviše vremena provodio sa Marijanom Markovićem i Brankom Boškovićem sa kojima sam i danas često u kontaktu i ponekad čak igramo zajedno na nekim utakmicama veterana – istakao je Grujić.

Vratio se na Gradski stadion i to baš na početku sezone, kada se igrala Prva zajednička Premijer liga BiH.

– Odmah sam se ustalio u ekipi, a onda sam bljesnuo na susretu protiv sarajevskog Željezničara i smatram da mi je taj meč mnogo pomogao da na kraju, kada se sve sabere i oduzme, imam zavidnu karijeru. Zabilježio sam dvije asistencije, kojih se i danas rado sjećam. Oba puta strijelac je bio Siniša Đurić. Kod prvog gola dobro sam centrirao i pogodio ga tačno u glavu, a kod drugog sjećam se da sam dolazio iz drugog plana, dao mu povratnu loptu, a on na veoma efektan način pogodio mrežu. Tada sam se prvi put javnosti predstavio na pravi način i uslijedio je poziv da zaigram za mladu reprezentaciju – nastavio je Grujić.

Pomalo neočekivano uslijedio je poziv iz njemačkog Kelna i veoma brzo postao je član popularnih “jarčeva”.

– Ruku na srce, tek tada sam osjetio šta je pravi profesionalizam i kada sada na sve to gledam sa ove vremenske distance, bila je to za mene prevelika stepenica. Naime, trebalo mi je pet, šest mjeseci da se priviknem na treninge, jer sam praktično fudbalski odrastao u sasvim drugom ambijentu. I taman kada sam uhvatio ritam, došao je novi trener i to je bilo to što se tiče Bundeslige – izjavio je Grujić.

Iako se nije naigrao, ostala mu je jako lijepa uspomena iz tog perioda.

– Kada sam došao, trener je bio Marsel Koler, koji je imao stvarno, kako se kaže, “dobar nos” da nanjuši talenat. Iz juniorskog u prvi tim je prekomandovao Lukaša Podolskog, koji je već poslije nekoliko treninga pokazao o kakvom se fudbaleru radi, a veoma brzo je zaigrao i za prvi tim – rekao je Grujić.

I taman u vrijeme kada je bilo evidentno da u Kelnu neće dobijati mnogo šansi, uslijedila je ponuda iz Rusije.

– Bila je to daleko bolja finansijska ponuda i nisam mnogo razmišljao u vezi sa prelaskom. Bio sam standardan cijelu sezonu, po ocjenama izvještača bio jedan od najboljih u ekipi, ali, nažalost, nismo uspjeli da ostanemo u ligi. Na osnovu dobrih igara dobio sam ponudu iz bugarskog Liteksa, a tih godina klub iz Loveča bio je jedan od najboljih na Balkanu. Sa njima sam igrao i u tadašnjoj Ligi Evrope, a rivali su nam, između ostalih, bili Strazbur i Makabi Haifa. Poslije toga sam nastupao za Sarajevo, sa kojim sa osvojio titulu iako situacija u klubu nije bila baš sjajna. Ipak, uspjeli smo na neki kvalitet, karakter i ambiciju da budemo najbolji – prisjetio se Grujić.

Poslije toga uslijedile su dvije sezone igranja za norveški Mos, pola sezone za tadašnjeg premijerligaša Laktaše i onda je uslijedio odlazak na Kipar.

– Bilo mi je veoma lijepo na Kipru. Prvo sam igrao za Pafos, u kojem sa bio i kapiten, a onda za Aris iz Limasola. Nažalost, tu sam se povrijedio i te povrede leđa i lože ujedno su obilježile preostali dio moje karijere. Uspio sam poslije toga da se nekako izvučem, odigram još dvije i po godine u Borcu i kada sam mislio da je to kraj karijere, pojavila se ponuda Voždovca, gdje sam nastupao još jednu sezonu – istakao je Grujić.

Vladan Grujić ima tri sina, Miloša, Nikolu i Jovana, a dvojica starijih od malih nogu su takođe vezani za fudbal.

– Miloš ima 18 godina i nastupa za Željezničar Sport tim u Omladinskoj premijer ligi, dok je Nikola godinu i po dana mlađi i golman je Borca, čak je u nekoliko utakmica bio u zapisniku seniora. Jovanu je tek devet i po mjeseci. Nikada ih nisam forsirao, ali sam uvijek bio i uvijek ću biti uz njih da ih podržim – naglasio je Grujić.

Za Vladana Grujića Borac je bio i ostao najveća fudbalska ljubav.

– Tu sam počeo, praktično i završio karijeru. I danas, kad mogu od obaveza, posmatram mečeve i želim im od srca da ove sezone postanu šampioni. Ostaje žal što sa “crveno-plavima” nisam osvojio Premijer ligu. Bili smo na dobrom putu u sezoni 2013/14, kada je trener bio Dragan Jović, pa potom Vinko Marinović. Tada smo praktično igrali bez novca, situacija je bila jako teška, ali smo uspjeli da budemo jesenji šampioni. Međutim, proljeće nismo izdržali. Nadam se da će sada Marinović sa ovom ekipom to uspjeti – rekao je Grujić.

“Glas Srpske”