Najbolji sudija Republike Srpske za prošlu godinu dolazi sa Pala!
Riječ je o Vesni Miletić, djevojki, koja je pokazala da su čuda moguća i na ovim našim turobnim prostorima.
Kako je počela, zašto voli pištaljku, šta radi u slobodno vrijeme, i još mnogo toga, imate priliku da čujete od Vesne u intervjuu za naš portal. Mi bi dodali zaista “djevojka za sve”, na svim poljima i frontovima…..
Nedavno si dobila i FIFA znak, da li smatraš to vrhuncem svoje sudijske karijere, ili se otvaraju neki novi ciljevi?
-Rekla bih da je, dobitkom FIFA znaka, zatvoreno jedno poglavlje u mom životu a istovremeno i otvoreno novo. Vjerujem da svaki fudbalski sudija sanja da jednog dana postane FIFA sudija i da se pokaže u najboljem svjetlu na evropskoj sceni. Da li će vrhunac karijere biti sam dobitak znaka ili će se pomjeriti granice i suditi na bitnim kvalifikacijama, mislim da zavisi najviše od mene. Vidjećemo u budućnosti.
Kako je počelo druženje sa loptom, pa onda i zastavicom i pištaljkom. Da li je početak bio težak?
-U početku karijere suđenje sam shvatala kao hobi. Uporedo sam bila student doktorskih studija i fudbalski sudija te mi je suđenje predstavljalo odmor od umnog rada. Međutim, vremenenom sam zavoljela suđenje. Volim da kažem da je ljubav prema lopti, bila ljubav na prvi pogled. Kao djevojčica sam igrala sa dječacima za FK Romanija sa Pala, zatim za ženski fudbalski klub SFK 2000 Sarajevo te za reprezetnaciju Bosne i Hercegovine do 19 godina. Nakon završetka srednje škole opredijelila sam se za nauku, jer sam bila zaljubljenik prirodnih nauka. Nisam nikad razmišljala o ulozi fudbalskog sudije. Na poziv prijatelja, Davora Vukašinovića koji je sudija WWin lige Bosne i Hercegovine, pristala sam da budem sudija. Svaki početak je težak, ako planirate da radite ozbiljno. Sjećam se da sam bila iznenađenja koliko nisam bila upućena u Pravila fudbalske igre. Kao fudbalerki, fokus mi je bio na igri i nije bilo potrebe da se razmišljam o sudiji, ali vidjela sam koliko je potrebno znanja iz Pravila fudbalske igre kao i fizička sprema. Član sam Udruženja fudbaskih sudija i instruktora Sarajevsko – Romanijske regije i jedina sam djevojka bila kad sam počinjala sudijsku karijeru. Mislim da su momci odigrali bitnu ulogu u mojoj karijeri, jer sam imala maksimalnu podršku na svakom polju.
Da li je bilo momenata kada si pomislila “ovo nije za mene”, “zašto mi ovo sve treba”, “ovo je muški posao”?
-Nije, nije bilo takvih momenata. Bilo mi je teško fizički uskladiti sve obaveze na poslu, na radu na doktoratu i suditi utakmice. Imala sam utisak da mi je malo 24 sata dnevno. Zadnjih šest godina sam živjela i u Beogradu i na Palama i bilo je neprijatno non stop putovati ali vjerujem da je ljubav prema suđenju bila pokretač za sve poslovne i private obaveze.
Vjerujemo da je bila i anegdota na terenu. Možete li podjeliti s nama neke neobično-obične situacije sa zelenog terena?
-Poziv fudbalskog sudije, pogotovo za djevojke, nije lak. Prirodno je očekivati razne situacije na terenu, kako od strane fudbalera, trenera pa i publike. Ono što je bitno za mene, jeste činjenica da zaista nisam imala neprijatne situacije. Tokom suđenja, pogotovo momcima, uvijek postoje komentari, s obzirom da na našim prostorima rijetkost je vidjeti djevojku na centru. Postoji dosta pozitivnih situacija ali izdvojiću jednu, meni simpatičnu. Tokom suđenja, momcima Druge lige Republike Srpske, uvijek ima prostora za komentar od strane igrača. Igrač na centru postavlja pitanje, “je li Vesna, kako da ti se obraćam gospođica ili gospođa””? Na odgovor, “vidi, ti se obrati kako tebi odgovara”, dečko se postidio, što je meni bilo simpatično.
Kada bi mogla da biraš, koji bi to meč bio. Neko sa naših prostora, ili veliki klubovi iz krema svjetkog fudbala?
-S obzirom da sam išla u srednju školu u Sarajevu, Drugu matematičku gimnaziju, poseban dan je bio kad je utakmica gradskog derbija, jer svi smo jedna čekali da gledamo utakmicu. Tako da se nadam se da ću jednog dana imati priliku da sudim utakmicu Željezničar – Sarajevo.
Kome bi volila pokazati žuti karton, ili možda put u svlačionicu zbog arogantnosti?
-Nemam takve želje, mislim da se sa svakim fudbalerom/fudbalerkom može na normalan način izaći na kraj.
Kako izgleda jedan običan dan Vesne. Od jutra do mraka….?
-Teško mi je na jednostavan način opisati dan. Budim se svako jutro u 7 časova i trudim se da idem na spavanje u 23 časa. Svaki dan je različit, ali ono što je sigurno jeste da sedmično 3-4 puta imam treninge i svakodnevno spremanje nastave za rad sa studentima.
Znamo da si i docent na Katedri za matematiku i fiziku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, tj, doktor fizike. Gdje se osjećaš opuštenije i u prirodnom okruženju, kao doktor ili fudbalski sudija?
-Moram priznati da je ovo teško pitanje. S jedne strane volim rad sa studentima a s druge strane jedna čekam da dobijem utakmicu. Rekla bih da je isti ocječaj na oba polja.
Vesna privatno. Ima li dečka, porodica, prijatelji? Kako izlaziš na kraj sa svima?
-Još uvijek nisam srela kompatibilnu osobu, ali vjerujem da postoji. Imam sreću da me porodica i prijatelji podržavaju i razumiju. Svaki moj ispit i utakmicu su proživjeli kao da su oni glavni polagali/sudili. Trudim se, kad god imam slobodnog vremena da provodim sa porodicom i bliskim ljudima. Od svih titula tokom života, volim da kažem da mi je najdrža titula tetke. Imam dva sestrića i uz njih sva napetost na terenu i na poslu nestane.
Imaš li neki ritual prije nego što zakoračiš na fudbalsku arenu? Vjeruješ li u čuda?
-Nemam ritual prije same utakmice, ali na dan utakmice volim da doručak traje po sat ili dva jer na taj način razmišljam o utakmici i osobinama igračima. Oni koji je poznaju znaju da sam veliki gurman i znaju da poslije utakmice moramo obavezno negdje jesti. Na početku karijere, za neke sudije je to bilo iritantno, ali vremenom su prihvatili tu osobinu pa čak i sami počeli da praktikuju, na moju radost. Vjerujem u čuda.
Nema komentara