Na ko zna koju po redu laž koju je u vezi sa Organizacijom starješina Vojske Republike Srpske izmislio  Dragić Gojković nasjeli su ovoga puta   u Transparency International u Bosne i Hercegovine. Neuporedivo najorganizovanije i najuspješnije Udruženje građana, je prema ocjenama onih koji prate rad Udruženja građana, OSTA VRS. Pohlepa da dođe do novca, je toliko snažna kod Gojkovića da je osmilio da je moguće falsifikatom preuzeti OSTA VRS, a potom ostvarivati ličnu protiv pravnu imovinsku korist kako je to naučio tokom službovanja u JNA, a tokom i poslije rata u VRS. U toj namjeri, sa dvojicom sebi sličnih i senilnih, ostali su usamljeni, jer je preostala trojka shvatila da je od Gojkovića obmanjena i izmanipulisana.
Prefinjen osjećaj za novac je i ovoga puta Gojkovića motivisao da iznese tvrdnje o sukobu interesa Predsjednika OSTA VRS. Šuplja, ispričana priča na koju se upecao Transparency International. Slobodan Župljanin je iz njemu poznatih motiva ili svjestan mogućeg  sukoba interesa, blagovremeno napustio savjetničku dužnost  u Kabinetu Predsjednice Republike Srpske. Svjedoci toga događaja su sadašnji, ali i četvorica bivših članova, među kojima i isključeni Dragić Gojković.  
Transparency International u Bosni i Hercegovini bi po svojoj funkciji trebao se baviti zaštitom ljudskih prava pojedinaca čiji je život ugrozio upravo njihov izvor ove neistinite informacije i komšija sa istog ulaza u Banja Luci, Dragić Gojković. Umjesto da se bave eventualnom odgovornošću Gojkovića za smrt dvojice poginulih u miru, uzeli su učešće u  kontinuiranoj kampanji koju vodi njihov kontraverzni komšija protiv Organizacije starješina Vojske Republike. Uz Gojkovića i Transparency International su samo još dvojica koje je ‘’zadužio’’tokom nezakonitog stjecanja ličnog bogatsva u ratnim i poratnim komandnim dužnostima u inžinjeriji Vojske Republike Srpske. 
Shvatamo da za Transparency International nije bio ineteresantan predmet u kome je Gojković kao Komandant inžinjerijske jedinice počinio ‘’sitan’’ kriminal zaključivanjem ugovora o pružanju usluga mehanizacije VRS, uz klauzulu da  plaćanja izvrše na žiro ‘’Vojnog’’ FK Krila Krajine ili gotovinski, ‘’na ruke’’ Predsjedniku Kluba. Ipak postavlja se pitanje kako se, to ‘’sveznajući’’ Transparency International u Bosni i Hercegovini, upustio u saradnju a nikada se nije bavio zaštitom prava na život koji su u miru 2003. godine, nečijom greškom ili namjerom, izgubila dva lica. Vrijeme pogibije je bilo mirnodobsko, Transparency je postojao na istim ovim prostorima, možda u to vrijeme nisu bile kancelarije u zgradi u kojoj je i Gojkovićeva nekretnina, a danas je  upravo njihov izvor informacija Dragić Gojković. Transparency international nikada nije izlazio u javnost sa brojnim materijalima o Gojkovićevim sumnjivim poslovima iako ih dvadesetak godina posjeduje u arhivi.  
Potsjetiću, Dragić Gojković je, na bezbroj mjesta nepozvan upadao na sjednice Skupština OSTA VRS, nasilno se ponašao uništavajući skupštinske materijale. Nikada se nije približio službenim prostorijama OSTA VRS niti sjednicama organa i tijela poslije održane Skupštine OSTA VRS Prijedor održane u Prijedoru. Poslije Gojkovićeve neprimjerene diskusije i iznesenih laži na sjednici u Prijedoru na koju nije pozvan, obratio se pozvani gost iz Regionalnog odbora OSTA VRS Banja Luka pozdravio prisutne i tokom obraćanja rekao da je mišljenja da Gojkoviću nije nikada bilo mjesto u članstvu OSTA VRS.  Gost je u daljem obraćanju iznio informaciju da je dbijao dužnosti u OSTA VRS sve dok Gojković nije isključen. Radi se o nemoralnom čovjeku, (Gojkoviću) sklonom svakoj vrsti nasilja, a policija posjeduje zapise čak i o seksualnom nasilju nad ženama, čak i u NVO proistekloj iz Odbrambeno otadžbinskog rata. Tokom i poslije rata, kako u VRS tako i poslije izlaska iz aktivne službe, Gojković je bio predmet interesovanja bezbjednosnih struktura zbog sumnji da je uključen ne samo u kriminal nego i teže organizovane bolike kriminala,  za koji je bio i procesuiran.  Ponašanje mu postaje neprirodno kada osjeti ‘’miris’’ novca, ne bira sredstva i način da dođe do njega. Uvjeren sam da će kada tada pravda biti zadovoljena i da će Gojković završiti na robiji bar zbog odgovornosti u ulozi Komandanta,  jedinog odgovornog, za eksploziju za koju je jedini imao motiv sa posljedicma po život dvojice pripadnika VRS Željka Duronjića i Nedeljka Jerinića. Poginuli su njegovom greškom ili namjerom da prikrije manjak minsko eksplozivnih sredstava u skladištu koje je trebao na osnovu naredbe o smjeni predati. Govornik je opisao događaj i rekao učesnicima Skupštine kako je istraga o eksploziji u kojoj su poginula dvojica Gojkovićevih potpčinjenih, ‘’zaslugom’’ Gojkovića odvedena u pogrešnom pravcu, i kako za smrtne posljedice niko nije odgovarao. Odgovorni za istragu su povjerovali u tvrdnje najodgovornijeg Gojkovića da  su krivci uniformisani pripadnici međunarodnih kontrolnih snaga ‘’nedodirljivi,’’ iako su, kako je tvrdio motivisani neprijateljstvom prema nama, podmetnuli eksploziju.  
Gojković nije sačekao kraj izlaganja prostoriju u kojoj se održavala Skupština napustio je u paničnom strahu i nikada više nije ni pokušao prići službenim prostorijama OSTA VRS niti mjestima aktivnosti.   Gojkoviće je pobjegao je za Banja Luku ostavljajući teško pokretnog devedesetogodišnjaka koga je dovezao.   
Pogibija dvojice starješina Vojske Republike Srpske je za neupućene pa i porodice obavijena velom tajne, naivni istražni organi nisu evidentirali ali su prihvatili tvrdnje odgovornih za eksploziju da je podmetnuli oni kojima se ‘’ne smije’’ ništa.  
  Podsjetimo, na šturo medijsko izvještavanje o događaju iz dva  medijskih zapisa, od kojih jedna objavljen u Republici Srpskoj dan poslije  tragedije, a on je 21.06. 2003. godine glasio: ‘’Željko Rudonjić (1970) iz Prnjavora i Nedeljko Jerinić (1963) iz Stanara kod Doboja oficiri Vojske Republike Srpske poginuli su u petak, kada je eksplodiralo vojno skladsište na lokalitetu Rabić kod Dervente. Do eksplozije je došlo oko 11 časova I 30 minuta u trenutku kada su dva oficira, u magacinu broj 10 u kome su bile uskladištene ručne kumulativne bombe usmjerenog dejstva, obavljali svoje svakodnevne radne zadatke……’’
Samo nekoliko časova poslije eksplozije HINA je objavila informaciju o eksploziji a portali u Hrvatskoj je istog trenutka prenijeli njen sadržaj koji je glasio: ‘’U Vojarni Vojske Republike Srpske u Derventi u petak prije podne došlo je do eksplozije u skladištu minskoeksplozivnih sredstava pri čemu su, prema službenim podacima stradala dvojica vojnika.  U telefonskoj izjavi za HINA – u glasnogovornik Ministarstva obrane Republike Srpske  Branko Trkluja  potvdio je da su dvojica vojnika ‘’stradali’’ ali nije htio potvrditi njihovu pogibiju.’’
Uzroci eksplozije za sada nisu poznati, istraga je u tijeku, rekao je Trkulja u popodnevnim satima. On je odbacio mogućnost povezanosti eksplozije u vojarni u Derventi sa pripremama za predstojeći posjet Banjoj Luci Pape Ivana Pavla II. U nedjelju.’’
     Za razliku od brojnih afera koje su Gojkovića pratile tokom službovanja u JNA i VRS, u posljednjoj, u kojoj su poginula dvojica potčinjenih, je ostao usamljen ali nekažnjen. Da nije došlo do eksplozije minsko eksplozivnih sredstava, (MES), jedini bi bio odgovoran za utvrđen manjak tokom primopredaje skladišta zbog smjene sa dužnosti Komandanta. Jedini način prikrivanja manjka MES a je bio izvesti ograničenu eksploziju ali je došlo do tragičnog događaja. Dvojica poginulih starješina niti su bila uključena u ilegalnu trgovinu MES om iz skladsišta Rabić kod Dervente, pa nisu bili ni u toku aktivnosti podmetanja eksploziva koji je prethodio predaji dužnosti smjenjenog Komandanta Dragića Gojković. Registrovana pravna lica su legalno trgovala privrednim eksplozivom iz pomenutih skladišta u Derventi, preko nadležnog Ministarstva odbrane Republike Srpske. Eksploziv iz skladišta MES VRS u Derventi su  od Ministarstva kupovali u putnoj privredi ili šumarijama, direktno ili posredstvom privatnih firmi registrovanih za promet eksplozivom. Uzrok manjka MES a iz skladišta kod Dervente je bila paralelna ilegalna prodaja MES a po neuporedivo nižim cijenama od legalnih. Neumoljivost ilegalnog ''crnog'' tržišta na svojoj koži je osjetio rukovodilac jedne šumarije ujedno i poslanik u dva mandata u Skupštini Republike Srpske. Javnosti je poznat slučaj ''vožnje u gepeku'' po nalogu ''nekog'' iz VRS sve dok nalogodavcu nije platio ilegalno kupljena MES.  
Jedini motivisani za organizovanje ekploszije u skladištu MES a je onaj pod čijom je komandom su bila inžinjerijska skladišta, a za ona u Derventi je u vrijeme do eksplozije bio nepopravljivi Dragić Gojković. 
Kada bi imali motiv uniformisani pripadnici međunarodnih vojnih mirovnih struktura, sigurno da nebi planirali podmetanje eksplozivne naprave dva dana pred dolazak Pape u Banja Luku.
Transparency International u Bosni i Hercegovini se po svemu sudeći, deklarativno zalaže za zaštitu ljudskih prava, da nije tako nebi sarađivao sa nekim ko je drugima ugrozio najosnovnija ljudska prava, prava na život. Gojković nije svjestan da je jedini i najodgovorniji za stanje u skladištima pa i ovom  prije eksplozije. Odgovoran je i za propuste nadzora tokom  njihove pripreme makar da su je izvele međunarodne snage koje za razliku od njega nisu imale ni jedna notiv za to. Tragedija porodica Rudonjić i Jerinić su tim veće što su izgubljeni životi u miru. Tokom odbrambeno otadžbinskog Rudonjićima je u VRS poginuo jedan sin a opisanom pogibijom drugog sina Željka, poslije smrti oca ognjište je ugašeno. Na četvoročlanu porodicu Jerinić, tragedija u kojoj su nečijom gluposti, izgubili hranioca, je imala jednako teške i nesagledive posljedice.
Transparency International u Bosni i Hercegovini je upućen u istinu, da predsjednik OSTA VRS nije ni u kakvom sukobu interesa, ali je povjerovao tvrdnjama moralno izopačenog Dragića Gojkovića koji je zbog zloupotreba dva puta bio na korak od prestanka svojstva aktivnog vojnog lica u JNA. Prvi puta ga je organizacija KPJ-u spasila od protjerivanja, kad je u ulozi komandira voda, od oca regruta primio polovni automobil za protivuslugu. Regruta koji se dva mjeseca nalazio kod kuće  Vojna policija JNA je uhapsila i privela u jedinicu. Nakon otkrića da je na osnovu pogodbe oca i njegovog komandira Gojkovića, proveo dva mjeseca kod kuće, pokrenut je proces u kome su organi u višim komandama u Sarajevu, odustali od pokretanja  postupka otpuštanja Gojkovića iz JNA i upućivanja na Vojni sud. Gojkovića su u JNA pokušavali prevaspitati. Dokaz da prevaspitanje nije uspjelo je drugi slučaj u kome je, opsjednut pohlepom prema novcu, Gojković od svojih potčinjenih u vodu, prigrabio vojničke plate tvrdeći da mora kupiti sportsku opremu i rekvizite za predstojeće takmičenje. Kada je utvrđeno da je Gojković načinio najteži prekršaj, prikupljao a potom i prisvoio vojničke plate, prikrivajući od vojnika da je opremu i rekvizite za takmičenje preuzeo u magacinu JNA, organi bezbjednosti na višem nivou vojnog odlučivanja su i ovoga puta odlučili da oba slučaja ne sankcionišu upućivanjem Gojkovića na Vojni sud i trajnim prestankom vojnih dužnosti.
Upućeni tvrde da je Dragić Gojković ostao na službi u JNA isključivo zahvaljujući činjenici da bi jedinica njegovim adekvatnim procesuiranjem ispala iz trke za najbolju jedinicu JNA u okviru opšte poznatih aktivnosti  ''Biramo najbolju jedinicu JNA!''
Tekst o aferama u kojima je glavni lik Dragić Gojković bi bio podugačak, naveli smo samo dio iz sačuvanih i dostupnih zapisa i evidencija komšije a sada i saradnika Transparency Internešela Bosne i Hercegovine.