“Tomo Knez – sitan vez” godinama je bila uzrečica navijača Borca. A kako i ne bi kada je Knez obilježio jednu epohu banjalučkog fudbala, i uz Abida Kovačevića i Husniju Fazlića spada u red najboljih svih vremena, a po mnogima i prvu vilonu “crveno-plavog” broda.

Poslije Borca nosio je dres Dinama (četiri godine), karijeru je završio u Austriji, a kao drugoligaški fudbaler odigrao je 17 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Okitio se olimpijskim zlatom u Rimu 1960. godine i tako uplovio u fudbalsku istoriju.

– U penziji sam, imam svoj mir. Živim u Kapfenbergu, malom austrijskom gradiću u pokrajini Štajerska. Poslije fudbalske karijere sam radio u jednom konstrukcionom birou, ali je fudbal bio moja svakodnevnica, Životna hrana. I danas mi on znači sve na svijetu – započinje priču 77-godišnji Knez i odmah se prisjeća svojih prvih trenutaka karijere.

– Prošao sam sve selekcije Borca i počeo trenirati sa prvom ekipom sa 16 godina. Počeo sam da igram 1956. godine i ostao četiri predivne godine u tom klubu. Igrao sam poslije toga pune četiri godina za zagrebački Dinamo, dakle od a odatle sam otišao u prvu austrijsku ligu u Schwechat, pa odatle u bečki Rapid. Tamo smo bili jednom prvi i jednom drugi. Sudbina me poslije odnijela u drugoligaša Kapfenberga, gdje sam proveo osam godina.

Ipak, prva ljubav zaborava nema, banjalučki dani još su živi u sjećanjima Toma Kneza.

– Imali smo fantastičnu generaciju. Pokojni Popović i Kolak na golu, Spaho, Tomljenović, Krivokuća, Kasumović. Svi smo igrali sa srcem za klub i ulazak u Prvu ligu je bio neminovan. Jednostavno, to naše drugarstvo, to zajedništvo, novca tada nije bilo, nas je vuklo iz pobjede u pobjedu. Banjaluka nam je značila sve na svijetu. Za mene kao mladog fudbalera je to bio ponos, a još kad sam kao prvi i jedini drugoligaški fudbaler bio pozvan za reprezentaciju Jugoslavije, mojoj sreći nije bilo kraja.

Imate li trenutke koje nećete moći zaboraviti dok ste živi ?

– Naravno ulazak sa Borcem u Prvu ligu, a sa reprezentacijom sam tih godina doživio nevjerovatne uspjehe. Bili smo olimpijski prvaci u Rimu, bili smo vicešampioni Evrope (5:4 protiv Francuske), a dogodilo se nešto, što su

rijetke reprezentacije uspjele. Pobijedili smo Mađarsku na Nep stadionu u  Budimpešti sa 1:0. Mađari su tad bili svjetska klasa.

Plavi dres je nešto na što je ponosan. Nosio ga je 17 puta, a uspjesi su bili nevjerovatni.

– Bilo je to vrijeme kada je Jugoslavija bila svjetska velesila u fudbalu. Dvije olimpijade ranije u Helsinkiju i Melburnu osvojena su srebra, a godinu dana poslije bil ismo finalisti Evropskog prvenstva u Francuskoj, te 1962. godine četvrti na svijetu u Čileu. Uspjeh u Rimu bio je kruna generacija, pa tako i moje, i tek poslije vremenske distance koja je uslijedila postali smo svjesni šta smo napravili iza sebe, ali i za državu za koju smo nastupali – prisjeća se Knez najsvijetlijih trenutaka svoje karijere.

Na putu do zlata redom su padali u kvalifikacijama redom su padali UAE (6:1), Turska (4:0), Bugarska (3:3), da bi polufinalni duel donio Italiju s kojom se odigralo neriješeno 1:1. Žrijeb je odlučio da u finale ide Jugoslavija, a tamo ih je čekalo izneneđenje turnira Danska.

– Odigrali smo meč kao iz snova. Danci nisu bili nimalo bezazlen protivnik, a u polufinalu su eliminisali Mađarsku. Međutim, mi smo u duel ušli sa velikim samopouzdanjem i već u 11. minutu golovima Galića i Matuša stigli smo do vodstva od 2:0. Čak ni isključenje kapitena Galića početkom drugog poluvremena nije nas mnogo poremetilo. Naprotiv, Kostić je u 67. minutu povisio na 3:0 i slavlje je moglo da počne. Danci su u samom finišu meča samo uspjeli da ublaže blamažu i postignu počasni pogodak – nastavio je Knez.

Generacija iz Rima po mnogima je proglašena za najbolju koju je jugoslovenski fudbal imao. Među njima bila su sve poznata svjetska imena.

– Imena poput Šoškića, Vidinića, Durkovića, Jusufija, Ženetića, Roganovića, Perušića, Galića, Kostića, Sombolca, Maravića, Takača,… bila su poznata u bilo kojoj svjetskoj metropoli. Neki od njih nastavili su sa uspjehom i u trenerskim vodama, ali siguran sam da im je kao i meni Rim bio vrhunac karijere, jer olimpijsko zlato ne osvaja se svaki dan – zaključio je priču Tomislav Knez, legenda Borčevog, ali i jugoslovenskog fudbala.

Srećni Stenli

Za žrijeb za finale između Italije i Jugoslavije, jer tada propozicije nisu poznavale produžetke, jer je sreća odlučivala koja će ekipa ići dalje.

– Poslije meča, u jednoj od prostorija na stadionu, našli su dva predsjednika naš Dušan Đurđić i Italijan Umberto Anjeli. Bio je tu i Stenli Raus, predsjednik FIFAkoji je rukovodio žrijebom. Napisane su dvije ceduljice, sa imenima država, Raus je zavukao ruku u šešir, i izvukao ceduljicu na kojoj je pisalo Jugoslavija. Kada nam je Đurđić saopštio tu vijest, koju smo mi čekali u hodniku stadiona, sreći nije bilo kraja. Znali smo da je zlato naše, što smo potvrdili i iigrom u velikom finalu – prisjeća se Knez.

I sa povredom na teren

Kakv je bio igrač Tomislav Knez, možda najbolje odslikava i ova priča.

– Za svakog sportistu, pa i mene, povrede su bili najteži momenti u karijeri. Pogotovo te godine kad se Borac borio za ulazak u Prvu ligu. Ja sam imao nevjerovatne bolove u koljenu, ali pod pritiskom kluba sam morao da igram i nikad nisam uspio da to zaliječim do kraja. Nije mi žao, jer rto su bili tada praznici fudbala, a znam koliko smo zadovoljstvo pričinjavali banjalučanima. Borac je bio religija.