Ustanoviti precizan broj delegacija i članove delegacija na pogrebu Josipa Broza Tita 8.5.1980. godine se ispostavilo kao krajnje težak zadatak. Relativno pouzdan magazin „Time“ u svom članku od 18.5.1980. navodi da je sahrani prisustvovalo službenih „123 delegacije država od čega 4 kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera te preko 100 predstavnika komunističkih ili radničkih partija“

TANJUG, službena jugoslavenska novinska agencija, prema pisanju „Time“ magazina, sahranu je nazvala „Samit čovječanstva“ aludirajuću da su pristigle delegacije gotovo svih država svijeta.

En.wikipedija.org navodi 50 državnih delegacija sa imenima članova delegacija. Engleska wikipedija kao izvore navodi nekoliko knjiga poput „Jasper Ridley, Tito: A Biography“ s UDK brojem 0-09-475610-4 (Univerzalna Decimalna Klasifikacija) što je relativno pouzdano. Pouzdanost podataka je još veća jer su navedena imena članova delegacija, osim za delegaciju Arapske Lige.

Prema njihovim službenim stranicama, Ujedinjeni Narodi su 8.5.1980. imali 148 zemalja članica. Zimbabve postaje 149. članica 25.8.1980. kao prva nova članica nakon Titove sahrane, iako je poslao delegaciju. Ako uzmemo u obzir da su neke države poput Svetog Tome i Principesa, Sajšela ili Svete Lucije postali članovi UN-a tek krajem 70-ih, (Sveta Lucija 18.9.1979.), vrlo nevjerojatno djeluje podatak kako su došle „123 delegacije država“. Krajnje je upitno jesu li države poput Svete Lucije 8.5.1980, ni godinu dana nakon primanja u UN, imale takvu diplomatsku mrežu da su poslale delegacije. Podatak o „123 delegacije“ postaje još upitniji nakon što se primijeti da se nigdje ne mogu pronaći imena članova delegacija ne tako „sporednih“ poput Australije ili Irske.

Čak i Engleska wikipedija koja ne navodi članove svih delegacija donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća.

Do broja od „123 delegacije“ se može doći samo sporednim putem, ako u delegacije ubrojimo veleposlanike država, a dolazak kolonijalnog gospodara predstavimo kao dolazak delegacije tada odnedavno samostalne države. Naprimjer, ako dolazak delegacije Velike Britanije smatramo dolaskom i delegacije svih dominiona (Novi Zeland, Australija…).

Kao najverojatnije, čini se da je zaista došao „cijeli svijet“, ali cijeli važan svijet, dok delegacije manjih, diplomatski neaktivnih zemalja poput Svete Lucije, nisu prisustvovale.

Zbog svega ovoga, broj od „123 delegacije“ ostavlja se diskutabilnim dok se ne istraže sve arhive viših krugova jugoslavenske vlasti. Jedino na taj način se može doći do preciznog broja i to samo u slučaju da su sve delegacije popisane, što može biti slučaj, a i ne mora. Eventualno, video snimke sprovoda bi nakon detaljnog izučavanja mogle otkriti neke delegacije.

Ipak, zadržimo se na sigurnom broju od 50 državnih delegacija koje navodi en.wikipedija.org. Prisustvovalo je 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra vanjskih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 1 predsjednik parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar financija, 1 Generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Wojciech Jaruzelski i Edward Gierek i SSSR-a Leonid Brezhnev, bez titula koje bi se mogle podvesti pod „klasične“.Državnički „najjaču“ delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh – Predsjednika, Kancelara i Ministara vanjskih poslova. Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR su također poslali cjelokupan državni vrh.

Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo koje je uz premijerku Thatcher poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943., SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Cartera, Egipat koji je poslao sina i kćer predsjednika Gamal Abdel Nassera te Vatikan koji je poslao svećeničko lice, diplomatu, ujedno i nadbiskupa.

Predsjednik Carter se našao javno prozvan od strane svog potpredsjednika Busha Starijeg jer nije osobno otišao.

Uz delegacije država, sahrani su prisustvovali i Glavni tajnik UN-a, Generalni direktor UNESCO-a, Potpredsjednik Europske Komisije i delegacija Arapske lige.

Mnogobrojna su bila i izaslanstva raznih pokreta i organizacija iz kojih se mogu izdvojiti Yasser Arafat, lider tada međunarodno nepriznate Palestine, Mohamed Abdelazi, Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike, međunarodno djelomično priznate države te lideri Socijalističke Partije Čilea, Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda. Iako lider Čilea, Augusto Pinoche nije poslao službenu državnu delegaciju.

Čak i sa sigurnim brojem od 50 državničkih delegacija kojima se pridružuju 4 delegacije međunarodnih organizacija te 12 delegacija pokreta i stranaka, sahrana Josipa Broza Tita je najveća državnička sahrana u povijesti.

Za kraj, tri vrlo indikativne činjenice:

– Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu.

– Nitko od državnika nije „pobrao“ negativne političke bodove kod kuće jer je došao Titu na sahranu. Jedine negativne bodove zaradio je predsjednik SAD-a, Carter i to zato jer nije otišao osobno, a Brezhnev jeste.

– Prema protokolu, sve strane delegacije polagale su cvijeće ispred Titovog lijesa, a većina delegacija se naklonila, uključujući Thacher i Brezhneva. Yasser Arafat je salutirao vojnički, a Saddam Hussein se pokraj lijesa zadržao najduže, sve dok ga ljudi iz protokola nisu zamolili da ode budući da je iza njega bilo još mnoštvo delegacija.

Za povijesno potpuno relevantne podatke, morat ćemo pričekati istraživanje gore već spomenutih arhiva. To tada, i ovaj članak može poslužiti, makar kao indikativan, jer su sva imena delegacija skoro sigurno točna, a broj od 66 delegacija minimalan. Ostaje samo da se sljedeći popis nadopunjava kako se dolazi do novih podataka.

Na sahranu Josipa Broza Tita došle su sljedeće delegacije:

  1. Službene delegacije država:
  2. Alžir
  3. Predsjednik Chadli Bendjedid
  4. Predsjednik parlamenta Rabah Bidat
  5. Angola
  6. Ministar obrazovanja Ambrósio Lukoki
  7. Argentina
  8. Alberto Rodríguez Varela
  9. Austrija
  10. Predsjednik Rudolf Kirchschläger
  11. Kancelar Bruno Kreisky
  12. Afganistan
  13. Premijer Sultan Ali Keshtmand
  14. Bangladeš
  15. Predsjednik Ziaur Rahman
  16. Belgija
  17. Kralj Baudouin
  18. Bugarska
  19. Predsjednik Todor Živkov
  20. Kanada
  21. Generalni guverner Edward Schreyer
  22. Cipar
  23. Predsjednik Spyros Kyprianou
  24. Čehoslovačka
  25. Predsjednik Gustáv Husák
  26. Danska
  27. Princ Henrik, suprug danske kraljice Margarete II
  28. Egipat
  29. Sin Gamal Abdel Nassera
  30. Kćer Gamal Abdel Nassera
  31. Etiopija
  32. Predsjednik Mengistu Haile Mariam
  33. Finska
  34. Predsjednik Urho Kekkonen
  35. Francuska
  36. Premijer Raymond Barre
  37. Ministar vanjskih poslova Jean François-Poncet
  38. Njemačka (zapadna)
  39. Predsjednik Karl Carstens
  40. Kancelar Helmut Schmidt i
  41. Ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher
  42. Njemačka (istočna)
  43. Predsjednik Erich Honecker
  44. Gvineja
  45. Predsjednik Ahmed Sékou Touré
  46. Gvineja Bisao
  47. Predsjednik Luís Cabral
  48. Kina
  49. Predsjednik Hua Guofeng
  50. Zamjenik premijera Ji Pengfei
  51. Kuba
  52. Član vlade Isidoro Malmierca Peoli
  53. Član vlade Carlos Rafael Rodríguez
  54. Mađarska
  55. Predsjednik János Kádár
  56. lndija
  57. Premijerka Indira Gandhi
  58. ltalija
  59. Predsjednik Sandro Pertini
  60. Premijer Francesco Cossiga
  61. lrak
  62. Predsjednik Saddam Hussein
  63. Japan
  64. Premijer Masayoshi Ōhira
  65. Jordan
  66. Kralj Hussein od Jordana
  67. Mali
  68. Predsjednik Moussa Traoré
  69. Nizozemska
  70. Princ Bernard, suprug kraljice Juliane
  71. Princ Claus, suprug kraljice Beatriks
  72. Nepal
  73. Kralj Birendra od Nepala
  74. Libija
  75. Muammar Gaddafi
  76. Luksemburg
  77. Veliki vojvoda Jean
  78. Norveška
  79. Kralj Olav V od Norveške
  80. Pakistan
  81. Predsjednik Muhammad Zia-ul-Haq
  82. Poljska
  83. Wojciech Jaruzelski
  84. Edward Gierek
  85. Portugal
  86. Predsjednik António Ramalho Eanes
  87. Premijer Francisco de Sá Carneiro
  88. Rumunjska
  89. Predsjednik Nicolae Ceaușescu
  90. Sirija
  91. Predsjednik Hafez al-Assad
  92. Sjedinjene Američke Države
  93. Potpredsjednik Walter Mondale
  94. Lillian Gordy Carter, majka predsjednika Cartera
  95. Diplomat William Averell Harriman
  96. Ministar financija George William Miller
  97. Sjeverna Koreja
  98. Predsjednik Kim Il-sung
  99. SSSR
  100. Leonid Brezhnev
  101. Ministar vanjskih poslova Andrei Gromyko
  102. Španjolska
  103. Premijer Adolfo Suárez
  104. Švedska
  105. Kralj Carl XVI. Gustaf od Švedske
  106. Tanzanija
  107. Predsjednik Julius Nyerere
  108. Turska
  109. Premijer Süleyman Demirel
  110. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske
  111. Premijerka Margaret Thatcher
  112. Princ Philip, muž kraljice Elizabete II
  113. Ministar vanjskih poslova Peter Carington
  114. Brigadir Fitzroy MacLean, vođa britanske misije pri Titovom štabu 1943.
  115. William Deakin, Churchillov osobni asistent, diplomata i stručnjak za britansko-jugoslovenske odnose
  116. Vatikan
  117. Nadbiskup Novalicijana i diplomat pape Ivana Pavla II, Achille Silvestrini
  118. Zambija
  119. Predsjednik Kenneth Kaunda
  120. Zimbabve
  121. Predsjednik Robert Mugabe
  122. Delegacije međunarodnih organizacija:
  123. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kurt Waldheim
  124. Generalni direktor UNESCO-a Amadou-Mahtar M’Bow
  125. Potpredsjednik Europske Komisije Wilhelm Haferkamp
  126. Delegacija Arapske Lige za koju nisam pronašao imena članova
  127. Delegacije stranaka i političkih organizacija:
  128. Lideri Socijalističke Partije Čilea Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda
  129. Predsjednik i istaknuti član Socijalističke Partije Francuske François Mitterrand i Lionel Jospin
  130. Predsjednik Panhelenskog Socijalističkog Pokreta iz Grčke, Andreas Papandreou
  131. Predsjednici Italijanske Socijalističke Partije, Bettino Craxi i Italijanske Komunističke Partije, Enrico Berlinguer, Enzo Bettiza, novinar i pisac rođen u Splitu 1934, Giancarlo Pajetta, član Parlamentarne komisije za vanjske poslove i političar Paolo Bufalini
  132. Istaknuti član Progresivne Socijalističke Partije Libanona Walid Jumblatt
  133. Lider Palestine Yasser Arafat
  134. Mário Soares, opozicijski lider, i Álvaro Cunhal, glavni sekretar Komunističke Partije Portugala
  135. Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike Mohamed Abdelaziz
  136. Glavni tajnik Španjolske Socijalističke Radničke Partije Felipe González
  137. Predsjednik Republičke Radničke Partije Turske Bülent Ecevit
  138. Političarka i bivša premijerka Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike
  139. Predsjednik Laburističke Partije Velike Britanije James Callaghan
  140. Predsjednik Socijaldemokratske Partije Njemačke Willy Brandt