Šta ljudi govore pred smrt?

Šta tačno – i zašto – govore ljudi pred svoju smrt. Šta po tom pitanju kaže biologija, antropologija i lingvistika. Da li su famozne “posljednje riječi” nešto što se može nagovijestiti. Time se u svojoj knjizi bavi i Lisa Smart koja je o tome, iz perspektive lingvistike, napisala knjigu “Words on the Threshold”.

U toj knjizi, između ostalog, spominje i kako je njen otac, Mort Feliks (uvijek se šalio kako to na latinskome znači ‘srećna smrt’) podnosio posljednje tri nedjelje života kada je, omamljen bolovima i lijekovima protiv raka, lebdio između ovog i onog svijeta.

Zbig njegovih “brbljanja”, kaže, imala je određeni osećaj smirenosti prije njegovog odlaska. “Dosta. Hvala, i volim te i dosta”, rekao je supruzi Suzan veče prije nego što ga je pronašla mrtvog. Taj klinički psiholog puno je govorio prije smrti, ali malo toga do kraja shvatljivog.

-Ima toliko toga u tuzi – rekao bi.

– Spustite me odavde, rekao bi drugi put – a halucinirao je i anđele i tvrdio da je soba koja je bila potpuno prazna, prepuna ljudi. On je jedan od 181 ljudi čije je rečenice pred smrt Smart zapisala, pokušavajući da pronađe neku matricu, neku zajedničku stvar.

Njeno djelo je antropološka studija o tome što nam prolazi kroz glavu kada smo svjesni da je kraj blizu. Ideja je da se prouči “psihičko stanje tačno prije smrti”.

Time se bavio i antropolog Artur Mekdonald. Podijelio je ljude koje je slušao u 10 kategorija naspram njihovih okupacija (političari, filozofi, pesnici…) i zaključio da “ljudi bliski vojnim zanimanjima” imaju najviše zahtjeva i direktiva, filozofi, matematičari i edukatori pitanja i izjava, a umjetnici i naučnici su “škrti” na riječima.

Njemački učenjak Karl Gutke u svojoj knjizi “Last Words” kaže da je Mekdonald pokušao da kvantifikuje rezultate.

O komunikaciji prije smrti knjige su napisale i medicinske sestre Megi Kalnan i Patriša Keli, i to 1992.

Posljednje riječi Džordža Buša Sr. bile su “volim i ja tebe”, kao odgovor na rečenicu “volim te” koju mu je rekao sin, Džordž Buš Jr.

U članku iz septembra u njemačkom magazinu Der Spiegel ljekari otkrivaju koliko ljudi u trenutcima smrti mahnito psuje, ili zove imena supružnika i djece.

Većina muškaraca u nekom trenutku doziva majku. Delirijum, zbog ljekova ili temperature, je priča sama za sebe. Najčešće se spominje “mutnost” ili “osjećaj kao da lebdimo”. Mnogo znamo, o počecima govora od utrobe nadalje, ali sam je kraj i dalje obavijen tajnom. Upravo je zato Lisa Smart započela saradnju sa psihijatrom Rejmondom Modijem Jr. koji se bavi iskustvima sa same “ivice smrti”, pa je 1975. napisao hit-knjigu “Life After Life”.

Zajedno su napravili i sajt koji se bavi životom, smrću, svjesnošću i lingvistikom. Uvijek kao primjer Smart tu navodi svog oca, koji je koristio fraze koje nama nisu imale smisla (ali njemu jesu). “Moram da idem dole, moram da se odvojim”, kao da mu tijelo lebdi između nečega. Onda je bilo i mnogo ponavljanja (Zelene dimenzije! Zelene dimenzije!) koja su česta kod ljudi s demencijom i u delirijumu. Ponavljao je Feliks i brojeve, pokrete, dok su neki drugi umirući, piše Smart pričali metafore o odlasku, bilo brodom, nebom, kopnom ili nešto treće… Metafore o odlasku primjetile su i kalan i Keli i zabilježile u svojoj knjizi.

– Kao da znaju da im je vrijeme da umru – kažu.

Prisećaju se kako je jedan pacijent ponavljao “kad bih samo mogao da pronađem kartu, samo kad bih mogao da pronađem kartu, bio bih kod kuće”. Razumjevanje lingvističkih matrica i razloga zašto se komunicira kako se komunicira prije umiranja moglo bi u velikoj mjeri da olakša razumijevanje smrti, ali i šta oni koji umiru žele da nam kažu.

Nekada su ljudi umirali vrlo naglo, ali napretkom tehnologije danas se živi dugo i umire polako, u institucijama. Zbog toga je komunikacija jako važna. Iako je knjiga Smartove “obojena” željom da se pogleda u život poslije života ona je i dalje jedna od rijetkih pisanih ostvarenja na jednu vrlo zanimljivu, a zanemarenu temu.