Nekad, kad su nas učili pisanju, skretali su nam pažnju da se klonimo opservacija tipa “šta bi bilo kad bi bilo“. Međutim, vremena se mijenjaju, i ova doskočica postade legitiman istoriografski žanr. Za sada, više na Zapadu, manje kod nas. Preciznije rečeno, kod nas sam na ovu temu vidio samo jedan članak, iz pera prokomunističkog autora, koji se bavio pitanjem: “Šta bi bilo da je Tito izgubio?“ Odgovor je glasio da bi sve manje-više bilo isto, ako ne i gore, tj. u osnovi članak je odisao apologijom Titovog lika i (ne)djela.
Članak ovog žanra može biti prilično precizan, jer postoji više naučnih disciplina koje se bave predviđanjem događaja. Na primjer, to je statistika, koja se zasniva na činjenici da događaji uglavnom idu svojim tokom, tj. da će se ono što se dešava sada, uglavnom dešavati i u budućnosti. Događaji se pretvaraju u brojke, a brojke u grafikone. Sjećam se grafikona o porastu broja frižidera u pojedinim zemljama, od kada su se pojavili, pa do 1980-tih godina. Na osnovu unijetih parametara, bilo je jasno da će krivulja nastaviti da raste.
Prema tome, i odgovor na pitanje: “Šta bi bilo da je pobjedio Draža?“, u stvari nije toliko težak. Jednostavno, nastavili bi se ekonomski, politički i drugi tokovi iz Kraljevine Jugoslavije, uz izvjesne korekcije izazvane Drugim svjetskim ratom. Draža bi nastojao da sprovede ono što je planirao, s tim što bi to u izvjesnoj mjeri zavisilo od velikih sila. Naravno, Dražina uloga uzima se uslovno, jer su u stvari odlučivali Jugoslovenska vlada i Centralni nacionalni komitet Kraljevine Jugoslavije. Vlada tokom rata nije bila u zemlji i zato nije bila upoznata se nekim stvarima. Na primjer, ona nije znala za planove da se u poslednjoj fazi rata isele Albanci (u Albaniju). Međutim, ne bi se protivila, jer su to u stvari bili predratni državni planovi. Isto tako, ne bi se protivila planovima da se iseli i dio ekstremnih muslimana (u Banovinu Hrvatsku).
S druge strane, i vlada i komitet bi pred velike sile ponovili zahtjev za proširenje granica, koji nije usvojen na mirovnoj konferenciji u Versaju 1920. godine. Taj zahtjev je našoj javnosti dobro poznat, ali u iskrivljenom svijetlu, kroz komunističku propagandu. Komunisti su mapu sa planovima proširenja nazivali “Moljevićevom mapom“, prema dr Stevanu Moljeviću, sekretaru Centralnog nacionalnog komiteta, a u stvari to je bila mapa Nikole Pašića, na kojoj je sarađivao i Jovan Cvijić. Ideja da se traže teritorije prema toj mapi usvojena je na Svetosavskom kongresu u selu Ba 1944. godine. Prosto rečeno, ono što je traženo 1920, bilo bi traženo i 1945. godine. Riječ je o proširenju teritorija Kraljevine Jugoslavije prema svim susjednim državama, sem prema Grčkoj.
Da li bi ovi zahtevi bili usvojeni, teško je reći. Ako bi bili usvojeni prema Albaniji, onda bi Srbija imala izlaz na Jadransko more i u oblasti Skadra, Drača i Valone. U tom slučaju, Albanci bi bili iseljeni i iz ovih oblasti, dalje na jug Albanije.
Na zapadu, sigurno je da bi zahtjev za pripajanje Istre bio usvojen, jer je i ovako usvojen. Ali, Istra ne bi bila pripojena Hrvatskoj, kao što su to učinili komunisti, već Sloveniji, kao što su to planirali četnici. Doduše, postojao je i drugi plan, da se Istra podijeli između Slovenije i Hrvatske. Vjerovatno bi bio usvojen taj plan, zbog tradicionalne britanske podrške Hrvatima. Inače, na Istri su najbrojniji bili Italijani, slijedili su Slovenci, pa Hrvati.
Unutrašnje administrativne granice bi ostale iste, s tim što bi Banovina Hrvatska izgubila proširenja koja je neustavno dobila 1939. godine (zbog pogrešne procjene kneza Pavla da će se tim poklonima Hrvati odbiti od Hitlera). Riječ je o Dubrovniku i obali dalje na jugoistok, zaključno sa Prevlakom, zatim o Petrovaradinu i dijelu Srema, dijelovima sjeverne Bosne, itd.
Dravska Banovina postala bi Banovina Slovenija, a šest srpskih Banovina bile preimenovane u Banovinu Srpske zemlje, sa sjedištem u Skoplju, jer su to bili predratni planovi. Tih šest banovina bile su Vrbaska (sa sjedištem u Banjaluci), Drinska (sa sjedištem u Sarajevu; na istoku je obuhvatala i Čačak), Dunavska (Novi Sad, uključujući Kragujevac kao krajnju južnu tačku), Moravska (Niš), Zetska (Cetinje) i Vardarska (Skoplje).
Republike proglašene u Jajcu 1943. godine ne bi postojale, pa ni Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija. Ne bi postojale ni nacije koje su proglasili komunisti (Crnogorci, Makedonci i Muslimani).
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ona uoči rata nije postojala ni u kakvoj formi, jer je bila ukinuta kao ostatak turske okupacije. Na teritoriji koju su poslije rata komunisti proglasili Republikom BiH, prije rata Srbi su činili 44 posto stanovništva, muslimani 30 posto, a Hrvati 23 posto. Međutim, ta statistika nije bila važna, jer su dijelovi BiH sa većinskim hrvatskim stanovništvom pripadali Banovini Hrvatskoj. Isto tako, na tim teritorijama je živio i izvjestan broj muslimana. Uglavnom, i u Vrbaskoj i u Drinskoj banovini Srbi su činili ubjedljivu većinu.
Dio muslimana i dalje bi se izjašnjavao po srpskoj nacionalnosti, jer su ovo zabranili upravo komunisti. Tih muslimana nije bilo mnogo, možda 10 ili 20 procenata, ali u slučaju Dražine pobjede može se pretpostaviti da bi njihov broj bio u blagom poprastu. U svakom slučaju, muslimani bi imali sva vjerska i građanska prava, jer su ih imali i u Kraljevini Jugoslaviji (njihova najveća stranka bila je u koaliciji sa Stojadinovićevim radikalima).
U odnosu na današnju Srbiju, postojala bi još jedna etnička razlika: Nijemci ne bi bili protjerani, niti poubijani (istovremeno, u hrvatskoj i slovenačkoj banovini ne bi bilo genocida nad Italijanima). Broj Nijemaca bi bio u blagom padu, jer je i broj Mađara u blagom padu. Tako bi danas u Srbiji živjelo 400-450.000 Nijemaca. Istovremeno, dakle, Albanaca u Srbiji ne bi bilo (prije rata bilo ih je oko 350.000, danas ih ima oko milion i po). Ako bi nekim slučajem velike sile insistirale da se vrate Albanci iseljeni 1945. godine sa Kosova i Metohije i iz Zapadne Makedonije, izvjesno je da bi taj proces kontrolisale domaće oružane snage, koje ne bi dozvolile da se vrate i oni Albanci koji su se naselili pod nacističkom okupacijom. Isto tako, izvjesno je da ne bi bilo novog masovnog, ilegalnog doseljavanja Albanaca, koje su omogućili komunisti, i naravno ne bi bilo komunističke zabrane Srbima da se vrate na Kosovo i Metohiju i u Makedoniju.
U postojećem slijedu događaja, komunisti su počinili masovne zločine neviđenih razmjera. Tokom rata, a naročito u nedjeljama po okončanju rata, ubili su preko 300.000 osoba. Za sada je sačinjen spisak od oko 200.000 ubijenih.
Da je Draža pobijedio, ne bi bilo masovnih zločina, jer su poznate njegove naredbe u tom smislu. Divlje odmazde prema Hrvatima, muslimanima, Albancima, Bugarima, Nijemcima, Mađarima i komunistima ne bi mogle sasvim da se eliminišu, zbog njihovih masovnih zločina tokom rata, ali ne bi bilo planskog i sistematskog ubijanja nikoga, pa ni ustaša i esesovaca. Drugim riječima, umjesto preko 300.000, na ovaj način bi vjerovatno bilo ubijeno nekoliko hiljada osoba. Poslije suđenja za ratne zločine, vjerovatno bi bilo ubijeno oko 1.000 zločinaca, uključujući i glavne pripadnike komunističkog pokreta, kao i izvjestan broj srpskih kvislinga.
Isto tako, ne bi bilo masovne emigracije u poslednjoj fazi rata, i relativno masovne emigracije narednih decenija (oko 3.000 ljudi godišnje bježalo je preko granice). Desetine hiljada ratnih zarobljenika ne bi odbile da se vrate u zemlju. Ne bi bilo milionske ekonomske emigracije, koja je uslijedila poslije otvaranja granica 1965. godine. Ne bi bilo ni građanskog rata 1991-1995, pa tako ni novog milionskog talasa emigranata. Jugoslavija bi se raspala na isti način kao Čehoslovačka, samo na tri djela: na Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju.
Prije rata nije bilo emigracije iz Srbije, pa je ne bi bilo ni poslije rata. Naprotiv, ljudi su se radi posla doseljavali u Srbiju, uglavnom Srbi iz pasivnih krajeva, a dijelom i stranci, pa bi se i taj trend nastavio. Specijalno, bilo bi organizovano kolektivno preseljenje Srba sa teritorije Banovine Hrvatske (Lika, Kordun, Banija, Slavonija…), jer je i to bio plan dr Moljevića (razmjena stanovništva, radi osujećenja novog genocida).
Srbija bi, dakle, bila dva puta veća nego danas i imala bi oko 20 miliona stanovnika.
Postojala bi još jedna nacionalna kategorija, Srbi katolici, koje su komunisti potpuno uništili. Njih je najviše bilo u Dubrovniku, a posle rata su poubijani, protjerani ili pohrvaćeni. Da je Draža pobijedio, to se ne bi desilo, a Dubrovnik bi postao prestonica srpskog turizma. Negdje u gradu bio bi podignut spomenik kapetanu Ninu Svilokosu, potomku dubrovačkih gospara, komandantu Dubrovačke četničke brigade (komunistička i ustaška jedinica sa dubrovačkim imenom nisu postojale; u brigadi kapetana Svilokosa bilo je organizovano oko 1.400 Dubrovčana).
Srbija bi ostala pomorska zemlja i imala bi svoju prekookeansku flotu. Ako bi granica na jugu ostala na rijeci Bojani, glavna luka bio bi Bar, koji bi bio nekoliko puta veći nego sada. Ako bi zahtjev o proširenju primorja bio usvojen, ne bi se gradila pruga do Bara, već do Drača. U postojećem slijedu događaja, pruga Beograd – Bar je najveća promašena investicija u istoriji Srbije (koštala je oko 40 milijardi dolara). U slučaju povoljnog ishoda rata, promet ovom prugom bio bi daleko veći i investicija ne bi bila promašena, ali pruga Beograd – Drač koštala bi neuporedivo manje.
Da je pobijedio Draža, Jugoslavija bi koristila američku pomoć preko “Maršalovog plana“, jer su je koristile sve evopske zemlje van socijalističkog lagera. Reč je o milijardama dolara. U postojećem sledu događaja, Jugoslavija je poslije rata dobila pomoć od Amerike u iznosu od oko 450 miliona dolara i ta pomoć je korišćena neracionalno.
Da je pobijedio Draža, Jugoslavija, a potom i Srbija, bile bi članice NATO pakta, kao i Evropske unije. Danas bi Srbija bila na putu istupanja iz EU, u osnovi iz istih razloga kao Britanija. Odnosi sa Sovjetskim Savezom, kao smrtnim neprijateljem Srbije, bili bi loši. Odnosi sa Rusijom bili bi dobri od dana njene obnove, 1990. godine, i popravljali bi se kako bi komunizam u njoj opadao.
Prije rata, preko 90 posto kapitala u Kraljevini Jugoslaviji bilo je u privatnim rukama. Poslije rata, da je Draža pobijedio, učešće državnog kapitala povećalo bi se na 20-30 posto, jer je taj trend postojao i u zapadnoevropskim zemljama. Poslije nekoliko decenija, ponovo bi raslo učešće privatnog kapitala.
Da je pobijedio Draža, nastavio bi se trend povećanja izvoza finalnih proizvoda nauštrb izvoza sirovina. Kraljevina je izvozila u zapadne zemlje na primjer mesne nareske (iz Fabrike hrane “Stefanović“ u Kragujevcu), ili vina i konjake. U postojećem slijedu događaja, drastično je opao kvalitet finalnih proizvoda i njihov izvoz u zapadne zemlje je gotovo potpuno prestao. Dešavalo se čak da komunisti hapse inženjere vojne fabrike u Kragujevcu pod optužbom da sabotiraju proizvodnju, označavajući previše oružja kao škart. U stvari, oni su radili po predratnim standardima, a novi, partijski kadrovi, to nisu mogli da razumiju. Tako su neznalice sistematski uništavale industriju u cijeloj zemlji. Na Zapadu su finalni proizvodi iz socijalističkih država posmatrani sa podsmjehom.
Motorna snaga srpske privrede bila bi avio industrija. Prije rata, na teritoriji današnje Srbije nalazilo se devet fabrika aviona. Čak i 1960-tih godina jugoslovenski avion je postigao svjetski rekord u brzini, u svojoj klasi. Riječ je o varijaciji predratnog lovca IK-3 iz fabrike aviona “Rogožarski“ u Beogradu, na kojoj su i dalje radili predratni inženjeri. To je bio samo poslednji trzaj. U slučaju povoljnog ishoda rata, došlo bi do ukrupnjavanja fabrika i nastavio bi se trend razvoja avio industrije. Danas bi IK-3 bio svjetski brend, poput “miraža“.
Svjetski brend bio bi i zemunski “Teleoptik“, koji je još prije rata usvojio visoko sofisticiranu tehnologiju. Danas bi “Teleoptik“ značio isto što i, na primer, “Filips“. Srbija sada nema ni jedan svjetski brend, a imala bi ih barem desetak. U takvim firmama prosječne plate bile bi po 4-5.000 evra.
Plata visokokvalifikovanog radnika u Srbiji uoči rata bila je oko 1.000 današnjih evra i trend rasta bi se nastavio. Bruto domaći proizvod Srbije danas je oko 32 milijarde evra, a bio bi preko 500 milijardi evra. Umjesto 15-tak hiljada, u Srbiji bi se prodavalo preko 100.000 novih automobila godišnje.
Kao početak auto industrije danas se uzima 1953. godine, kada je u Kragujevcu počelo sklapanje “fiće“. Kao početna godina u razvoju auto industrije ostala bi 1940-ta, kada je u Kragujevcu počelo sklapanje džipova. To bi se nastavilo poslije rata, a kako bi se povećavao broj asfaltnih puteva, prelazilo bi se na sklapanje, pa potom i proizvodnju, putničkih automobila. “Fića“ ne bi postao nacionalni auto, a vjerovatno ne bi ni postojao (sem, naravno, u Italiji), već bi dominirao neki model srednje klase.
Fabrika kamiona u Rakovici ne bi poslije rata bila premještena u Maribor i postala TAM (Tvornica automobila Maribor); fabrika turbina ne bi bila odnijeta iz Niša u Ljubljanu, niti bi se od leskovačke tekstilne industrije stvarao brend “Rašica“ u Sloveniji. Ukratko, stotine fabrika iz Srbije ne bi bile raseljavane u druge krajeve Jugoslavije.
Zbog velike potrošnje struje, Srbija bi imala barem jednu nuklearnu centralu, vjerovatno u oblasti Prahova. Ovaj naučni sektor bio bi razvijen i Srbija bi mogla da proizvede atomsku bombu.
Kada je reč o sportu, najveća razlika postojala bi u onim sportovima koji najviše zavise od ulaganja države i moćnih kompanija, poput zimskih sportova, sportova na vodi, atletike i gimnastike. Srbija bi osvajala medalje i na zimskim olimpijskim igrama, a na ljetnjim olimpijadama broj medalja bio bi preko 20.
Velika razlika osjetila bi se i u fudbalu. Danas je ovaj sport organizovan tako da politička mafija ubire prihode od trgovine fudbalerima, dok država pokriva gubitke klubova. U slučaju povoljnog ishoda rata, fudbalska reprezentacija Srbije ne bi igrala kvalifikacione mečeve u egzotičnim državama, već bi se nalazila u evropskom i svjetskom vrhu, kao i ostale reprezentacije u kolektivnim sportovima. Srpski fudbalski klubovi bili bi redovni učesnici Lige šampiona. Bila bi jaka i srpska košarkaška liga. Ne bi postojala apsurdna situacija da srpski klubovi razvijaju košarku u drugim državama, kao što je to slučaj sa Jadranskom ligom.
Članak ovog žanra može biti prilično precizan, jer postoji više naučnih disciplina koje se bave predviđanjem događaja. Na primjer, to je statistika, koja se zasniva na činjenici da događaji uglavnom idu svojim tokom, tj. da će se ono što se dešava sada, uglavnom dešavati i u budućnosti. Događaji se pretvaraju u brojke, a brojke u grafikone. Sjećam se grafikona o porastu broja frižidera u pojedinim zemljama, od kada su se pojavili, pa do 1980-tih godina. Na osnovu unijetih parametara, bilo je jasno da će krivulja nastaviti da raste.
Prema tome, i odgovor na pitanje: “Šta bi bilo da je pobjedio Draža?“, u stvari nije toliko težak. Jednostavno, nastavili bi se ekonomski, politički i drugi tokovi iz Kraljevine Jugoslavije, uz izvjesne korekcije izazvane Drugim svjetskim ratom. Draža bi nastojao da sprovede ono što je planirao, s tim što bi to u izvjesnoj mjeri zavisilo od velikih sila. Naravno, Dražina uloga uzima se uslovno, jer su u stvari odlučivali Jugoslovenska vlada i Centralni nacionalni komitet Kraljevine Jugoslavije. Vlada tokom rata nije bila u zemlji i zato nije bila upoznata se nekim stvarima. Na primjer, ona nije znala za planove da se u poslednjoj fazi rata isele Albanci (u Albaniju). Međutim, ne bi se protivila, jer su to u stvari bili predratni državni planovi. Isto tako, ne bi se protivila planovima da se iseli i dio ekstremnih muslimana (u Banovinu Hrvatsku).
S druge strane, i vlada i komitet bi pred velike sile ponovili zahtjev za proširenje granica, koji nije usvojen na mirovnoj konferenciji u Versaju 1920. godine. Taj zahtjev je našoj javnosti dobro poznat, ali u iskrivljenom svijetlu, kroz komunističku propagandu. Komunisti su mapu sa planovima proširenja nazivali “Moljevićevom mapom“, prema dr Stevanu Moljeviću, sekretaru Centralnog nacionalnog komiteta, a u stvari to je bila mapa Nikole Pašića, na kojoj je sarađivao i Jovan Cvijić. Ideja da se traže teritorije prema toj mapi usvojena je na Svetosavskom kongresu u selu Ba 1944. godine. Prosto rečeno, ono što je traženo 1920, bilo bi traženo i 1945. godine. Riječ je o proširenju teritorija Kraljevine Jugoslavije prema svim susjednim državama, sem prema Grčkoj.
Da li bi ovi zahtevi bili usvojeni, teško je reći. Ako bi bili usvojeni prema Albaniji, onda bi Srbija imala izlaz na Jadransko more i u oblasti Skadra, Drača i Valone. U tom slučaju, Albanci bi bili iseljeni i iz ovih oblasti, dalje na jug Albanije.
Na zapadu, sigurno je da bi zahtjev za pripajanje Istre bio usvojen, jer je i ovako usvojen. Ali, Istra ne bi bila pripojena Hrvatskoj, kao što su to učinili komunisti, već Sloveniji, kao što su to planirali četnici. Doduše, postojao je i drugi plan, da se Istra podijeli između Slovenije i Hrvatske. Vjerovatno bi bio usvojen taj plan, zbog tradicionalne britanske podrške Hrvatima. Inače, na Istri su najbrojniji bili Italijani, slijedili su Slovenci, pa Hrvati.
Unutrašnje administrativne granice bi ostale iste, s tim što bi Banovina Hrvatska izgubila proširenja koja je neustavno dobila 1939. godine (zbog pogrešne procjene kneza Pavla da će se tim poklonima Hrvati odbiti od Hitlera). Riječ je o Dubrovniku i obali dalje na jugoistok, zaključno sa Prevlakom, zatim o Petrovaradinu i dijelu Srema, dijelovima sjeverne Bosne, itd.
Dravska Banovina postala bi Banovina Slovenija, a šest srpskih Banovina bile preimenovane u Banovinu Srpske zemlje, sa sjedištem u Skoplju, jer su to bili predratni planovi. Tih šest banovina bile su Vrbaska (sa sjedištem u Banjaluci), Drinska (sa sjedištem u Sarajevu; na istoku je obuhvatala i Čačak), Dunavska (Novi Sad, uključujući Kragujevac kao krajnju južnu tačku), Moravska (Niš), Zetska (Cetinje) i Vardarska (Skoplje).
Republike proglašene u Jajcu 1943. godine ne bi postojale, pa ni Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija. Ne bi postojale ni nacije koje su proglasili komunisti (Crnogorci, Makedonci i Muslimani).
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ona uoči rata nije postojala ni u kakvoj formi, jer je bila ukinuta kao ostatak turske okupacije. Na teritoriji koju su poslije rata komunisti proglasili Republikom BiH, prije rata Srbi su činili 44 posto stanovništva, muslimani 30 posto, a Hrvati 23 posto. Međutim, ta statistika nije bila važna, jer su dijelovi BiH sa većinskim hrvatskim stanovništvom pripadali Banovini Hrvatskoj. Isto tako, na tim teritorijama je živio i izvjestan broj muslimana. Uglavnom, i u Vrbaskoj i u Drinskoj banovini Srbi su činili ubjedljivu većinu.
Dio muslimana i dalje bi se izjašnjavao po srpskoj nacionalnosti, jer su ovo zabranili upravo komunisti. Tih muslimana nije bilo mnogo, možda 10 ili 20 procenata, ali u slučaju Dražine pobjede može se pretpostaviti da bi njihov broj bio u blagom poprastu. U svakom slučaju, muslimani bi imali sva vjerska i građanska prava, jer su ih imali i u Kraljevini Jugoslaviji (njihova najveća stranka bila je u koaliciji sa Stojadinovićevim radikalima).
U odnosu na današnju Srbiju, postojala bi još jedna etnička razlika: Nijemci ne bi bili protjerani, niti poubijani (istovremeno, u hrvatskoj i slovenačkoj banovini ne bi bilo genocida nad Italijanima). Broj Nijemaca bi bio u blagom padu, jer je i broj Mađara u blagom padu. Tako bi danas u Srbiji živjelo 400-450.000 Nijemaca. Istovremeno, dakle, Albanaca u Srbiji ne bi bilo (prije rata bilo ih je oko 350.000, danas ih ima oko milion i po). Ako bi nekim slučajem velike sile insistirale da se vrate Albanci iseljeni 1945. godine sa Kosova i Metohije i iz Zapadne Makedonije, izvjesno je da bi taj proces kontrolisale domaće oružane snage, koje ne bi dozvolile da se vrate i oni Albanci koji su se naselili pod nacističkom okupacijom. Isto tako, izvjesno je da ne bi bilo novog masovnog, ilegalnog doseljavanja Albanaca, koje su omogućili komunisti, i naravno ne bi bilo komunističke zabrane Srbima da se vrate na Kosovo i Metohiju i u Makedoniju.
U postojećem slijedu događaja, komunisti su počinili masovne zločine neviđenih razmjera. Tokom rata, a naročito u nedjeljama po okončanju rata, ubili su preko 300.000 osoba. Za sada je sačinjen spisak od oko 200.000 ubijenih.
Da je Draža pobijedio, ne bi bilo masovnih zločina, jer su poznate njegove naredbe u tom smislu. Divlje odmazde prema Hrvatima, muslimanima, Albancima, Bugarima, Nijemcima, Mađarima i komunistima ne bi mogle sasvim da se eliminišu, zbog njihovih masovnih zločina tokom rata, ali ne bi bilo planskog i sistematskog ubijanja nikoga, pa ni ustaša i esesovaca. Drugim riječima, umjesto preko 300.000, na ovaj način bi vjerovatno bilo ubijeno nekoliko hiljada osoba. Poslije suđenja za ratne zločine, vjerovatno bi bilo ubijeno oko 1.000 zločinaca, uključujući i glavne pripadnike komunističkog pokreta, kao i izvjestan broj srpskih kvislinga.
Isto tako, ne bi bilo masovne emigracije u poslednjoj fazi rata, i relativno masovne emigracije narednih decenija (oko 3.000 ljudi godišnje bježalo je preko granice). Desetine hiljada ratnih zarobljenika ne bi odbile da se vrate u zemlju. Ne bi bilo milionske ekonomske emigracije, koja je uslijedila poslije otvaranja granica 1965. godine. Ne bi bilo ni građanskog rata 1991-1995, pa tako ni novog milionskog talasa emigranata. Jugoslavija bi se raspala na isti način kao Čehoslovačka, samo na tri djela: na Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju.
Prije rata nije bilo emigracije iz Srbije, pa je ne bi bilo ni poslije rata. Naprotiv, ljudi su se radi posla doseljavali u Srbiju, uglavnom Srbi iz pasivnih krajeva, a dijelom i stranci, pa bi se i taj trend nastavio. Specijalno, bilo bi organizovano kolektivno preseljenje Srba sa teritorije Banovine Hrvatske (Lika, Kordun, Banija, Slavonija…), jer je i to bio plan dr Moljevića (razmjena stanovništva, radi osujećenja novog genocida).
Srbija bi, dakle, bila dva puta veća nego danas i imala bi oko 20 miliona stanovnika.
Postojala bi još jedna nacionalna kategorija, Srbi katolici, koje su komunisti potpuno uništili. Njih je najviše bilo u Dubrovniku, a posle rata su poubijani, protjerani ili pohrvaćeni. Da je Draža pobijedio, to se ne bi desilo, a Dubrovnik bi postao prestonica srpskog turizma. Negdje u gradu bio bi podignut spomenik kapetanu Ninu Svilokosu, potomku dubrovačkih gospara, komandantu Dubrovačke četničke brigade (komunistička i ustaška jedinica sa dubrovačkim imenom nisu postojale; u brigadi kapetana Svilokosa bilo je organizovano oko 1.400 Dubrovčana).
Srbija bi ostala pomorska zemlja i imala bi svoju prekookeansku flotu. Ako bi granica na jugu ostala na rijeci Bojani, glavna luka bio bi Bar, koji bi bio nekoliko puta veći nego sada. Ako bi zahtjev o proširenju primorja bio usvojen, ne bi se gradila pruga do Bara, već do Drača. U postojećem slijedu događaja, pruga Beograd – Bar je najveća promašena investicija u istoriji Srbije (koštala je oko 40 milijardi dolara). U slučaju povoljnog ishoda rata, promet ovom prugom bio bi daleko veći i investicija ne bi bila promašena, ali pruga Beograd – Drač koštala bi neuporedivo manje.
Da je pobijedio Draža, Jugoslavija bi koristila američku pomoć preko “Maršalovog plana“, jer su je koristile sve evopske zemlje van socijalističkog lagera. Reč je o milijardama dolara. U postojećem sledu događaja, Jugoslavija je poslije rata dobila pomoć od Amerike u iznosu od oko 450 miliona dolara i ta pomoć je korišćena neracionalno.
Da je pobijedio Draža, Jugoslavija, a potom i Srbija, bile bi članice NATO pakta, kao i Evropske unije. Danas bi Srbija bila na putu istupanja iz EU, u osnovi iz istih razloga kao Britanija. Odnosi sa Sovjetskim Savezom, kao smrtnim neprijateljem Srbije, bili bi loši. Odnosi sa Rusijom bili bi dobri od dana njene obnove, 1990. godine, i popravljali bi se kako bi komunizam u njoj opadao.
Prije rata, preko 90 posto kapitala u Kraljevini Jugoslaviji bilo je u privatnim rukama. Poslije rata, da je Draža pobijedio, učešće državnog kapitala povećalo bi se na 20-30 posto, jer je taj trend postojao i u zapadnoevropskim zemljama. Poslije nekoliko decenija, ponovo bi raslo učešće privatnog kapitala.
Da je pobijedio Draža, nastavio bi se trend povećanja izvoza finalnih proizvoda nauštrb izvoza sirovina. Kraljevina je izvozila u zapadne zemlje na primjer mesne nareske (iz Fabrike hrane “Stefanović“ u Kragujevcu), ili vina i konjake. U postojećem slijedu događaja, drastično je opao kvalitet finalnih proizvoda i njihov izvoz u zapadne zemlje je gotovo potpuno prestao. Dešavalo se čak da komunisti hapse inženjere vojne fabrike u Kragujevcu pod optužbom da sabotiraju proizvodnju, označavajući previše oružja kao škart. U stvari, oni su radili po predratnim standardima, a novi, partijski kadrovi, to nisu mogli da razumiju. Tako su neznalice sistematski uništavale industriju u cijeloj zemlji. Na Zapadu su finalni proizvodi iz socijalističkih država posmatrani sa podsmjehom.
Motorna snaga srpske privrede bila bi avio industrija. Prije rata, na teritoriji današnje Srbije nalazilo se devet fabrika aviona. Čak i 1960-tih godina jugoslovenski avion je postigao svjetski rekord u brzini, u svojoj klasi. Riječ je o varijaciji predratnog lovca IK-3 iz fabrike aviona “Rogožarski“ u Beogradu, na kojoj su i dalje radili predratni inženjeri. To je bio samo poslednji trzaj. U slučaju povoljnog ishoda rata, došlo bi do ukrupnjavanja fabrika i nastavio bi se trend razvoja avio industrije. Danas bi IK-3 bio svjetski brend, poput “miraža“.
Svjetski brend bio bi i zemunski “Teleoptik“, koji je još prije rata usvojio visoko sofisticiranu tehnologiju. Danas bi “Teleoptik“ značio isto što i, na primer, “Filips“. Srbija sada nema ni jedan svjetski brend, a imala bi ih barem desetak. U takvim firmama prosječne plate bile bi po 4-5.000 evra.
Plata visokokvalifikovanog radnika u Srbiji uoči rata bila je oko 1.000 današnjih evra i trend rasta bi se nastavio. Bruto domaći proizvod Srbije danas je oko 32 milijarde evra, a bio bi preko 500 milijardi evra. Umjesto 15-tak hiljada, u Srbiji bi se prodavalo preko 100.000 novih automobila godišnje.
Kao početak auto industrije danas se uzima 1953. godine, kada je u Kragujevcu počelo sklapanje “fiće“. Kao početna godina u razvoju auto industrije ostala bi 1940-ta, kada je u Kragujevcu počelo sklapanje džipova. To bi se nastavilo poslije rata, a kako bi se povećavao broj asfaltnih puteva, prelazilo bi se na sklapanje, pa potom i proizvodnju, putničkih automobila. “Fića“ ne bi postao nacionalni auto, a vjerovatno ne bi ni postojao (sem, naravno, u Italiji), već bi dominirao neki model srednje klase.
Fabrika kamiona u Rakovici ne bi poslije rata bila premještena u Maribor i postala TAM (Tvornica automobila Maribor); fabrika turbina ne bi bila odnijeta iz Niša u Ljubljanu, niti bi se od leskovačke tekstilne industrije stvarao brend “Rašica“ u Sloveniji. Ukratko, stotine fabrika iz Srbije ne bi bile raseljavane u druge krajeve Jugoslavije.
Zbog velike potrošnje struje, Srbija bi imala barem jednu nuklearnu centralu, vjerovatno u oblasti Prahova. Ovaj naučni sektor bio bi razvijen i Srbija bi mogla da proizvede atomsku bombu.
Kada je reč o sportu, najveća razlika postojala bi u onim sportovima koji najviše zavise od ulaganja države i moćnih kompanija, poput zimskih sportova, sportova na vodi, atletike i gimnastike. Srbija bi osvajala medalje i na zimskim olimpijskim igrama, a na ljetnjim olimpijadama broj medalja bio bi preko 20.
Velika razlika osjetila bi se i u fudbalu. Danas je ovaj sport organizovan tako da politička mafija ubire prihode od trgovine fudbalerima, dok država pokriva gubitke klubova. U slučaju povoljnog ishoda rata, fudbalska reprezentacija Srbije ne bi igrala kvalifikacione mečeve u egzotičnim državama, već bi se nalazila u evropskom i svjetskom vrhu, kao i ostale reprezentacije u kolektivnim sportovima. Srpski fudbalski klubovi bili bi redovni učesnici Lige šampiona. Bila bi jaka i srpska košarkaška liga. Ne bi postojala apsurdna situacija da srpski klubovi razvijaju košarku u drugim državama, kao što je to slučaj sa Jadranskom ligom.
Za tebe je majmun inteligencija mrtva, ti si debil i demagog i govno u ljudskom obliku. Kada ti jednom ti sa kojima se bratimis i poistovjecujes pobiju svu familiju volio bih vidjeti kako molis za njih i sapesenje njihovih dusa. Lako je prdjeti iz daljine i sa sigurnog bitango i huljo bjelosvjetska. Ja nikog ne mrzim, samo volim svoj narod koji nikad nije bio agresor niti je vodio osvajacke ratove vec se kroz cjelu svoju istoriji branio i borio da opstane svoj na svome. Debilu glupi Kosovo je oteto od Srbije poslije drugog svjetskog rata a ne sada, oteo ga Tito i tvoji komunisti naseljavajuci albance. Sta ja u stvari takvom debilu objasnjavam i ne nazivaj me skotom jer skot samo ti i takvi mozete biti. A sad operi zube pa mi pofafas racku.
Vidiš kod tebe je samo jedan problem, zaslijepljen si neizliječivom mržnjom. Nisi ti fašista u pravom smislu riječi, ti si profašistički orjentisan. Do rata sam imao slična razmišljanja tvojima, ali onda sam sasvim progledao. Vidim pale oni drugi kuće srbima gdje su ovi manjina 1992. godine. To su činjenice, ali ni izrodi iz reda srpskog naroda ne ostaše im dužni, pale i ”naši” njima. Ne zbog mržnje isto kao ni ovi njima, smeta komšija kriminalcima zbog imovine, istjera komšija, komšiju, iz kuće, Srbina, Hrvata ili muslimana, zavisi ko je ”jači”. Nije to činio istinski borac iz redova jedne od tri vojske, (”A BiH”, VRS, HVO), činile su to uniformisane ili ne fukare, da bi se dokopale komšijine imovine. E sada ”dvojac” je vezao zastave protiv trećeg, ali zajedno sa tim trećim su srušili SFRJ. Upravo ovim tvojim riječima zaslijepljeni fašistički skote. Želimo mi srbi sačuvati FSRJ, naša ”nacionalna” partija je za SFRJ i JNA, ali bez petokrake. Isto poželješe i ostale dvije strane, jedna ljiljane, druga ”šahovnicu” bez antifašistikog simbola i to je u redu, ali nedogovoriše novi zajednički simbol, misle nema ga, ma ima, recimo lubenica, riba, ili možda bik, jarac. Simbola je na pretek ali nema pameti u tri ideologije, isključive, profašističke. To odgovara onom ko ih je preuzeo 1945. godine od Nijemaca, Amerikancu. Zajednički nazivnik srpske, hrvatske i muslimanske nacionalne apsolutne većine 1990. godien postade prividno antikumunizam, a u suštini to je fašizam, Srbi ga tek prepoznaše pod Nato bombama, druga dva naroda ili kako ih hožete nazvati ga ne prepoznaše ni do danas, ali spremni su na njegov mig krenuti jedni na druge. Budalo niti nas Srbe mrzi Amerikanac niti voli Hrvate i Muslimane/Bošnjake ”krsti” ih kako hoćeš. On voli svoje interese i braniće ih do posljednjeg srbina, hrvata, muslimana. Nisi toliko pametan da prepoznaješ da nemam ljubav prema komunistima niti sam jugonostalgičar, ali počeo sam ih cijeniti i žaliti za vremenima kada sam komotno mogao, ali nisam ”smio”, slaviti Slavu, Božić. Sada kada su rušioci SFRJ iz tri naroda omogućili da ”smijem” Slavu slobodno slaviti, progledao sam, oni su mi Slavu, Božić, oduzeli. Nestale su Slave, Božići sa platnim kesama u banjalučkim preduzećima. Sada se Slave ne slave, neznaju ništa o Slavama ovi poput tebe, njima neće na Slavu ni Jefrem , kamoli Irinej možemo ih vidjeti samo na odabranim slavama u vrijeme predizbornih kampanja. Dokaz da je većinu nepismenih povukla fašistička ideologija i neznanje je upravo oslovljavanje sa majmune. Četnicima u Drugom svjetskom ratu, kao i ustašama, naravno je najjača strana bila kama a meta nedužni, nejač, a sada primitivizam. Šta su krive preteče ljudi, majmuni, da njihovo ime svaki čas u usta uzimaju prljavi fašisti kao ovaj ”moj” mržnjom zaslijepljeni. Problem je što se nepismeni primitivac ne ponaša u duhu pravoslavlja o što ne poštuje Pravoslavnu vjeru koju tumače kao najčistiju jer ne poznaje mržnju već praštanje. Nepismenjakoviću zašto ono u čitanju Slave : ”Pomolimo se za dušmane naše”. Za krvnike pravoslavnog naroda se mora moliti jer neznaju šta rade, tako nas uči Pravoslavlje. Posjeti neki od manastira i porazgovaraj na tu temu sa monaštvom. Ispričaj o svojoj mržnji, ispoljavanju na ovaj način i pitaj jesi li grešnik. Ispovidjećete, vidjećeš. Ti samo misliš da si vjernik nisi ti niko i ništa, zapravo ti si ”komunjara”, kakvog zamišljaš, jer i oni istinski komunisti žive po načelima devet, od deset Božijih zapovijedi. Nema istinskih komunista a i istinski vjernici su rjetki. Iz reda istinskih pravoslasvnih vjernika, među posljednjim je upokojen, Njegova svetost, Patrijarh Pavle. Ostali se ne mogu prepoznati od skupocijenih limuzina, zatamljenih stakala. Za neke velikodostojnike SPC sam se i molio : ”Oprosti im Bože, neznaju šta rade”. Oni vjerske aktivnosti spojiše sa programom političkih partija, previše je ako je i od velikodostojnika SPC, oni su samo Sluge Božije.
Fukaro i bjednice, koji ti mentalni sklop imas kad pljujes po svojim precima pravi si sin i unuk Drazinih boraca. Takav da ti se preci u grobu prevrcu zbog takvog izdajnika i fukare sigurno si zaljubljen u neku balinkusu pa pljujes po svojima. Gdje su ti Tito i njegovi komunisti da sprijece ovaj zadnji rat. Naravno nema ih jer je ta ideologija sarena laza i ona je dovela do zadnjeg krvoprolica. Zbog takvih fukara se i ratuje kada se sa svakim bratime, spajaju nespojivo…razlaz i samo razlaz a ne ljubav i bratstvo jedinstvo nazor i nasilu. 45-e je trbalo laznu bracu razdruziti i mir u kuci ali ideologija koju ti propagiras nije dala da se to desi pa se sada ovo desava. Ne poznajes istoriju osim one koju su komunisti servirali pola vjeka. Broz ti je idol jer si slijepac, podmetali su zlocine cetnicima i provocirali na iste. Titovi partizani su prolazili pored Jasenovca cjeli rat ali im nije palo na pamet da oslobode taj logor zla. To je bio genocid a ne Srebrenica, nistarijo ljudska. U Srebrenici niko nije kuvao djecu i pravio sapune. Draza i njegova vojska je bila legalna za razliku od Tita pobunjenika koji je samo srbe zaveo, muslimane i hrvate nije, osim pojedinaca koji se mjere u procentima jednocifrenim brojem. A da ne pricam sta je taj zlikovac Joza Broz radi srbima poslije rata. Svu obalu dao hrvatima, nasukljao albance na jug Srbije pa im jos i pokrajinu dao Kosovo, malo je tu oslabio Srbiju pa odalami i Vojvodinu izmisli i tu pokrajinu. Sve vidjenije srbe likvidirao, Bakarica i Dolanca i slicnih njima naslagao na kljucna mjesta a Rankovica i Djilasa u aut. E moj bilmezu slijep si ti kod ociju. Takvih se mondijalista i pacifista treba paziti. Srbi zbog takvih ispastaju.
Tako mi vas je žao bijedna bando četnička. Četnici Draže Mihajlovića su fašisti koljači i tačka. Nemaš pravo tako govoriti o saveznicima tvojih ideologa četnika, muslimanima. Masa muslimana su bili najodaniji Dražini koljači. Što se tiče ustaša moji kažu da su četnicima i njima komandanti bili Nijemci, Hitler im je bio Vrhovni komandant. Moj stric inače pravi četnički koljač se povukao 1945. godine sa Nijemcima u Njemačku. Kada je zagustilo u Njemačkoj 1947. godine se prebacuje u London. Tu se oženio 1952. godine otišla je žena koja će mi biti strina 1955. godine u London. Vjenčali su se nisu imali djece, umro je 1980. godine u Londonu. Strina je prodala kuću za 600.000 funti i vratila se u zavičaj. Drugi stric je išao u posjetu bratu u London 1975. godine pozivao ga da se vrati. Bio je ubjeđen zaslijepljen tako kao ti, da se ne smije vratiti. Rekao je stricu kada vidiš padobrance nad Jugoslavijom među njima sam. Ništa nije različita ideologija od ustaške. Evo sada imate fašističko društvo, eto vam vaših amerikanaca. Ubijaju redom samo kulturnije nego četnici i braća vam ustaše. Nisu mogli moji ostali da si oproste što su bili dio tog rugla od četnika. Pa ni u ovom ratu niste bili bolji, sve paravojne jedinice su bile profašističke orjentacije. Ti si malo tup oči su ti zakrvavljene umrijećeš pakostan i zao. Žao mi te ipak si ti ljudsko biće samo što u tebi čuči nekakva zvijer koja od tebe pravi spodobu. Četnici su bili pravi, ali oni iz perioda 1900, a ovi 1941.-1945. su bili jajare, fukare, krvnici. Vidiš tebi nemože dragi Bog pomoći.Pomoli ću se za tebe Gospodu, neka ti oprosti nezneš ti šta radiš, nesrećo, nesrećna, bježi od ideologije zla koja se zove četnici, ustaše, Nije dobro preveć se najesti, a kamoli napiti, iako je rakija bolja od Boga, ona pamet vrati a tebi je Bog oduze pa smo svi u problemu. U pravu si nisi ti moj brat, ti si brat zla, a ono nikada ne pobjeđuje dobro. Prenesi to svojima četnicima i ustašama vi ste dva tijela ali jedna duša, duša zla.
Evo necu te marskati ali ne seri vise, jebo te i Tito i partizani. Kakav si ti smrad i lazov, kako te nije sramota pisati gluposti. Kakve ti jeftine fore ovdje prodajes “ti sin i unuk” Drazinih boraca…ti si neko balince, sin i unuk poturcenih srba. Ti tvoji su bili ustase ili komunjare a to ti je u sustini isto, i ne javljaj se vise, providan si. I nisam ti ja nikakav brat.
Nisam brate Bošnjak, Srbin po rođenju, sin i unuk Dražinih ”boraca”. Oni preživjeli oba rata, i poslije ovoga mi pričali da su iste jajare bili Dražini kao i tri vojske u BiH ovom ratu, srpska, hrvazska i muslimanska/bošnjačka. Jajare a Titovi partizani disciplinovani. Titovi partizani su nešto malo pobili što nisu smjeli, a ostali kao i u ovom ratu, svako svakoga bez odgovornosti. Tako kažu oni dali je to tako neznam, ali djed, otac se stide pripadnosti Dražinoj vojsci i nebrljaj, brate nismo mi majmuni nego ti ”naši” četnici. Ne peri to. Tačno je da sada samo sankcionišu srbe, a ostale dvije vojske su u ovom ratu isto radile što i srpska ili neuporedivo gore zločine.
Ti poredis Drazu i Hitlera kretenu bezobrazni, vjerovatno nisi ni Hrvat ni Srbin niti Musliman nego mora da si ova nova sekta Bosnjak
To su pretpostavke, dali bi tako bilo da su pobjedili Draža i Hitler pitanje je. Na sreću Draža i Hitler su poraženi. Zapravo poražena je njihova fašistička ideologija. Jedino je tačno da ta ideologija nije smetala Amerikancima. Dražina vojska je bila kao u ovom ratu 3 međusobno susprostevljene u BiH. Identične po ideologiji kao jaje jajetu.