Piše: Miro Bjelić

Niz faktora utiče na rezultate u sportu

Mnogi se pitaju ima li toga u sportu, a ja odgovorno tvrdim da ima! Danas je sve politika, pa tako i sport. Poznato je da sport nikada nije mogao bez politike, kao i obrnuto. To tvrdim iz mog višegodišnjeg rada, prvo kao aktivan igrač, a potom i kao radnik u sportu!

Navešu samo neke od istinitih događaja, ali iz određenih razloga neću spominjati imena!

Sport je kao umjetnost, igra svjetla i tame!

Svjetlo su takmičarski rezultati koji mogu biti i ovakvi i onakvi, a tamna strana sporta, pogotovo u fudbalu, su podvale, prevare, žene, ”bugarski voz”, pogotovo sa stanicom u Banjaluci i slično.

Ni danas se na ovim prostorima ništa nije promijenilo, kako u politici, tako i u sportu. Uglavnom se sve važne utakmice ”igraju” do srijede, a vikend onda služi kao revija za naivnu publiku. Toga ima, ne samo u fudbalu, već i u drugim sportovima.

A učesnici u tim igrama su podzemlje, pogotovo fudbalsko, političari visokog ranga, službena lica svih vrsta u sportu (kontrolori, delegati, sudije, kao i po neki sportista, ali rijetko, obavezno su tu treneri i stručni štabovi ekipa).

Nagrade za ove usluge bile su uglavnom novac, a ponekad i neka nekretnina na atraktivnom mjestu, u gradu, na planini ili moru.

Primjer prvi – rukomet

Da bi RK Borac svojevremeno dobio najboljeg igrača Evrope obećao sam njegovom tadašnjem klubu opstanak u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije. A u to vrijeme se znalo, ono što Borac obeća, to i ispuni! Međutim, posljednje prvenstveno kolo je za nas donijelo veliki šok.

Najviše političko rukovodstvo SR BiH tražilo je od nas da jedan sarajevski klub ostavimo u ligi. To je značilo da Borac tom klubu mora da pusti utakmicu da bi onda iz lige ispao klub iz Hrvatske, kojem smo obećali opstanak.

Nema potrebe ni da pričam kakve sam samo te nedjelje imao pritiske od politke iz Banjaluke i Sarajeva. Inače, sve bi to na kraju bilo u redu da naš trener u to vrijeme nije pravio problem. Taj isti trener je samo tražio da odigramo pošteno. Sa druge strane, trener tog sarajevskog kluba zaprijetio je da jedan od naših najboljih igrača nikada kod njega neće diplomirati!

Na kraju, rješenje je bilo po želji politike iz Sarajeva, kao i dekana tog fakulteta. Sarajevski klub je ostao, a onaj Hrvatski otišao u niži rang i nikada se više nije vratio u Prvu saveznu ligu Jugoslavije.

Primjer drugi – Enver Koso

Sjajni krilni igrač bio je član RK Radnički iz Goražda, a Borac je dvije godine nastojao da ga dovede u Banjaluku. Međutim, uvijek je bio neki razlog da se taj transfer ne realizuje, pa je sve ostavljeno ”za dogodine”. Na kraju, na kvalifikacijama za ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije koje su se održavale u Beogradu, očekivali smo da Koso konačno obuče naš dres. Međutim, tadašnji predsjednik Radničkog, u to vrijeme jedna izuzetna politička ličnost, rekao mi je na jednom sastanku uoči tih kvalifikacija, kako od prelaska Kose u Borac neće biti ništa! Ja sam oćutao jer sam tako nešto i očekivao.

A onda se desilo da je Radnički u odlučujućoj utakmici poražen od Borca iz Uroševca, pa smo na kraju ipak dobili Envera Kosu. Naravno, političari iz BiH, zajedno sa čelnicima Radničkog, su pokušali da mi zagorčaju život.

Epilog – Koso je došao u Borac, a Radnički se raspao. Sami su krivi!

Primjer treći – ratni period

Fudbalski klub Borac igrao je tada u SR Jugoslaviji i da ne pričam šta se tada sve dešavalo. Mada, siguran sam da se i danas radi to što se radilo i tada.

Mene je politika gurnula u FK Borac pošto su dva čelna čovjeka iz kluba došla u sukob zbog jedne žene. Moj zadatak je bio Borac korektno završi ligu i vrati se u Banjaluku. Imao sam dva jaka političara u Baču, dibne ljude koji su Borcu mnogo pomogli. Na žalost, jedan više nije među nama, a bio je već pripremljen da naslijedi Slobodana Miloševića.

Uglavnom, tu sam samo zahvaljujući Radovanu Bisiću sačuvao glavu na ramenima jer su gotovo svi koji su radili samnom nastradali. Jednom su otkazale kočnice pa je sletio u Dunav, a bio je visoki funkcioner Fudbalskog saveza Jugoslavije. Drugi je ubijen u hotelu, treći na ulici na Novom Beogradu, a jedan u kancelariji FSJ.

Od svih njih, samo je jedan umro prirodnom smrću, od starosti. Tada smo od deset mogućih osvojili devet bodova uz gol-razliku 9:1. Ovo je, ujedno, odgovor mom prijatelju, sportskom novinaru iz susjedne države.

Uništena dokumentacija

Sva ova dokumentacija je uništena, tačnije, to su uradili moj sin i njegova supruga. Tako je, ujedno, uništen i nastavak pisanja Monografije Borca i njegove generacije.

Kada smo pisali prvo izdanje Monografije, jedina dokumentacija koju smo imali bila je od Pere Perovića i čika Ljube Golića, ocu braće Bore i Mome Golića, koji je uredno slagao sve novinske članke.

To je bio i Tomo Marić koji je po cijeloj Jugoslaviji skupljao podatke vezane za klub.

Zato i poludim kada onaj lažov Branković kaže kako će pisati Monografiju kluba. Javno je obećao dvoranu pa je i to slagao. Čovjek jednostavno laže na kilometre!