Siniša Peulić je bio jedan od najtalentovanijih fudbalera koji su ponikli u redovima Prnjavorskoga Ljubića. Nakon što je prošao pionirsku selekciju, već u redovima juniora gdje je igrao zajedno sa plejadom sjajnih igrača koje je Ljubićeva škola izbacila postao je igrač koji se za nijansu izdvajao od drugih. Ono što je Peulu posebno odlikovalo je bila brzina, lagan korak, izvrsna lijeva noga, fantastičan centaršut lijevom nogom u trku.
Njegove dobre igre u juniorskom timu zapazio je i tadašnji trener Pero Ignjatić koji je istovremeno vodio i juniorski i seniorski tim. Ignjatić je u njemu odmah prepoznao igrača za velika djela, pa je“Pablita” kako ga je od milja zvao prekomandovao u seniorski tim. Peula je za seniorski tim Ljubića odigrao tri sezone, a njegove golgeterske sposobnosti, brzina i hitrina su natjerali brojne klubove da ga požele vidjeti u svojim redovima. Najkonkretniji u svojim namjerama je bio Prijedorski Rudar koji ga je doveo u svoje redove, nakon Rudara Peulić je prešao u redove Banjalučkoga Borca, a nakon toga odlazi u Hajduk iz Kule. Kuljani su u tom trenutku bili učesnici Prve B lige Jugoslavije, a na krilima sjajnoga Peulića na kraju sezone su uspjeli da izbore plasman u Prvu A ligu gdje su megdan dijelili sa Partizanom i Crvenom Zvezdom.
I onda kada je bio na dobrom putu da preseli u neki još zvučniji klub dogodilo se da je rat pobijedio sport. Iako je ratni sukob na prostoru bivše Jugoslavije bjesnio, fudbal se ipak igrao, ali onda je osvanuo jedan dan koji je za Peulu izgledao kao sasvim običan dan u kome je trebao da odradi trening. Ipak baš taj trening je i bio poslednji u životu ovoga sjajnog fudbalera. Sa treninga Peula je odveden direknto na jedno od ratišta u BiH, gdje je nedugo nakon toga i izgubio život. Fudbal je u tom trenutku zanijemio, sa zelenog terena ovaj fudbaler je odveden u pakao rata iz koga se nažalost nikada nije vratio. Ipak Siniša Peulić je legenda koja i dalje živi.
Ostaje žal što Fk Ljubić kao i Opština Prnjavor nisu uspjeli da očuvaju tradiciju da u čast Siniše svake godine organizju memorijalni turnir koji je bio započet, ali koji se u zadnjih par godina više ne održava. Ipak nikada nije kasno da se započeta tradicija nastavi, jer Peula je puno dao Ljubiću i Prnjavoru, a najmanje što oni mogu da urade je da organizuju Memorijalni turnir njemu u čast. Jer Peula bi sigurno najviše volio da se u Prnjavoru igra fudbal njemu u čast, kada već on nije u mogućnosti da ga više igra.
Zoran Ančić
Nema komentara