Požutjeli dokumenti i fotografije iz nekog drugog vremena, sa kojih su Rikarda Havijera Tomanovića godinama posmatrale ponosne djedove oči, natjerali su ga da se već od ranog djetinjstva zainteresuje za porodično hercegovačko porijeklo.

Saznao je tako da se Bileća, koja se spominje u djedovim papirima, nalazi u Evropi, dvadesetak sati leta udaljena od Buenos Ajresa, gdje njegova porodica živi nekoliko generacija.

Tačnije dvije, izračunao je Rikardo, jer se njegov djed Rade na daleki put iz Hercegovine u Argentinu odlučio davne 1900. godine.

– Od tada smo u Južnoj Americi i kroz naredni vijek i kusur moja porodica je od srpskog porijekla sačuvala samo prezime i svim srcem želim to da promijenim – počinje Rikardo svoju priču u maratonskoj mesindžer prepisci koja se zbog vremenske razlike odvijala u više navrata.

Već u prvim porukama se izvinjava, kaže da će pisati na lošijem engleskom jeziku i da od srpskog zna samo “zdravo” i “hvala”, uz poneku psovku.

Iako je načeo sedmu deceniju života, cilj mu je, kaže, da nauči djedov jezik, ali i da obiđe zemlju porijekla.

Buduću odiseju po hercegovačkim goletima, o kojima je u međuvremenu puno naučio, naziva svojevrsnim povratkom korijenima.

Iako je za njegovog života bio još dijete, Rikardo kaže da se dobro sjeća djeda Rade.

– Bio je to hrabar i vrijedan čovjek, koji se prvih godina u nepoznatoj zemlji mučio radeći fizičke poslove – opisao je Rikardo.

Za porodicu Tomanović sve je krenulo nabolje od trenutka kada im je, dodaje Rikardo, argentinska vlada poklonila 50 hektara zemlje, a Rade je ubrzo pokrenuo i privatni biznis otvorivši pekaru.

Rikardova majka, odnosno Radetova kćerka Desanka, zarađivala je platu kao učiteljica. Hercegovački geni podarili su joj prirodnu ljepotu, pa je u mladosti bila mis pokrajine Čako, a zamalo da osvoji i titulu mis Argentine. Njena sestra Milka i danas je živa.

Rikardo nam šalje fotografije tetkinih skulptura koje su sa posebnom pažnjom složene svuda po stanu i na koje je ponosan, bez obzira na to što Milka inspiraciju nije tražila u srpskoj, već u argentinskoj kulturi.

Samo od djeda, majke i tetke je, kaže, imao šta da nauči, a o srpskom narodu je u rodnoj kući slušao brojne priče.

Upoznat je sa našom istorijom i tradicijom i u jednoj od poruka nam nabraja ratove u kojima smo učestvovali i pobjeđivali, a kao iz topa nam kuca ime svog životnog uzora.

– Srbi su čovječanstvu podarili jednog od najvećih umova u istoriji Nikolu Teslu i na tu činjenicu treba da budemo naročito ponosni – rekao je Rikardo.

Kaže da su Srbi pametan narod, ali da nas svijet ne voli, vjerovatno zato što smo toliko ponosni na svoje porijeklo i tradiciju.

Rikardo obožava fudbal, što je u neku ruku i normalno kad se rodiš u zemlji koja je svijetu podarila jednog Maradonu.

Kaže da se sjeća Piksija iz 1990. godine i četvrtfinala Svjetskog prvenstva kada je navijao za Argentinu protiv Jugoslavije. Ipak mu nije bilo svejedno kad su 2006. na Mundijalu “gaučosi” deklasirali Srbiju i Crnu Goru sa 6:0.

U prepisci je pomenuo i Josipa Broza, ali o Titovom bratstvu i jedinstvu nema izgrađen poseban stav. Pratio je pažljivo burne devedesete, raspad Jugoslavije, rat i potpisivanje mira u Dejtonu.

Sa puno ljubavi priča o Republici Srpskoj. Zbog želje da jednog dana posjeti zemlju odakle vuče korijene, obratio se i Ministarstvu za evropske integracije i međunarodnu saradnju, koje je objavilo njegovu priču, uz poruku da je dobrodošao u Republiku Srpsku.

Rikardo je prihvatio poziv i kaže da će u Bileću najvjerovatnije već na ljeto.

– Čekam samo da se smiri situacija sa pandemijom, jer imam problema sa dijabetesom i moram da se čuvam – kazao je Rikardo i dodao za kraj da će pokušati da nađe imanje i kuću, ako uopšte i dalje budu na istom mjestu gdje je prije 120 godina živio djed Rade.

Srbi u Argentini

Na teritoriji Argentine živi oko 30.000 ljudi srpskog porijekla, većim dijelom sa prostora današnje Crne Gore i Hrvatske, a manjim iz Srbije i BiH. Srbi su počeli naseljavati Južnu Ameriku krajem prve polovine 19. vijeka. To su prvenstveno bili mornari iz Boke Kotorske i Dalmacije, koji su plovili na brodovima pod raznim zastavama. Jedan od bokeljskih mornara koji se naselio u Argentini bio je Miloš Vukasović. On je 1870. u Buenos Ajresu otvorio parobrodsko društvo “La Platense”.

“Glas Srpske”