Mali klub od velikog razlikuje se po mnogo detalja. Mogli bi nadugo i naširoko, ali jedan izdvaja one besmrtne od onih koji životare,…

Odnos prema legendama. Iako to teška srca moram napisati, naš Borac nije veliki klub,…..

Poslednji u nizu primjera jeste Vinko Marinović, trener koji je otišao u “daleki” Mostar, ostavljajući svoju Banjaluku i Gradišku, a nije moralo tako biti,….

Ne tako davno čuo sam se sa Abidom Kovačevićem, malo kasnije i Husnijom Fazlićem. U prisjećanju nekih ljepših vremena, pitao sam ih što ne dođu na Gradski, jer o njemu samo i pričaju. Kao da su se dogovorili, u isti glas povikaše:” Šta ćemo mi tamo, pa zar da nas neki portir zaustavlja i pita gdje smo krenuli!”

 U ovoj rečenici je satkana sva Borčeva muka.

I treća legenda uz Bidu i Hunu, Tomislav Knez, vjerovatno bi slično odgovorio. A, Banjaluka i Borac u svojoj istoriji nisu imali većih i boljih, i neće još zadugo,….

Koliko god biografija Vinka Marinovića izgledala sada krnja, on sa svoje 44 godine daleko je od zenita, i u svoje uspjehe sigurno će pridodati još mnogo toga. Ali i do sada onim što je pružio u Borcu, zaslužio je status legende kluba, što igračke, a za ovih godinu dana i trenerske.

Prije 25 godina imao sam sreću, da odrastam jednu ulicu od Marina, tada talentovanog dječačića, koji ni sam nije znao u koji sport da se baci. Od ruke su mu išli fudbal, ali i košarka. Kada je stigao poziv iz Borca, koji je tada bio i te kako ozbiljan klub na prostoru bivše države, odmahivali smo glavom. “Pa u Kozari ima 5-6 boljih momaka od Vinka. Preveliki zalogaj je to za njega.”

Otišao je tiho, kod Smileskog je počeo kao 25. igrač, čekao povrede, kartone saigrača da dobije šansu makar i na kaškicu. I dočekao je,….

Nije imao sreću, jer ratni vihor mu nije dozvolio da u dresu Borca zaigra na Gradskom stadionu, a četiri godine nosio je njegov dres. Takavog primjera nema nigdje na svijetu,…

Mic po mic, dogurao je po selendrama Srbije i do kapitena “crveno – plavog” tima. Izvodio je slobodnjake kao danas Ronaldo, a igrao libera kao nekada Marko Elsner, ako ga se sjećate,….

Kada je stigao poziv iz Crvene zvezde, po Banjaluci se šaputalo: “ma nije on taj kalibar”. Otišao je kod Dragana Džajića kao 25. igrač. Svi su imali svoje ljubimce, Kosanović,  Pižon Petrović, samo je Marin bio ničiji,….

Za četiri godine na “Marakani” sa nje je otišao kao kapiten.

Kako? Bio je uporan i znao je šta želi.

Ni trenerska golgota na tom famoznom Gradskom stadionu nije mu bila posuta ružama. Prihvatio se klupe kad su svi bježali od nje. Kada pričate sa ljudima, nabrojaće vam tuce borčevih vojnika, ali kad se bitka odlučuje, nigdje tih pješadinaca, pa se i ratovi, uglavnom, gube,…..

Kada je definitivno prelomio i odlučio da ode za Mostar, do poslednjeg trenutka je isčekivao glas razuma, da mu neko priđe i kaže: “slušaj Marine, tebi je mjesto ovdje. Mi para nemamo kao Zrinjski, ali nije sve u parama, valjda ti to znaš”. Nažalost, takvu rečenicu u Borcu nećete čuti, ni sada, ni prije pet godina, ni prije 50. Tuđe je uvijek bilo slađe, ljepše, bolje, a svoje smo poštovali, tek kada negdje, tamo daleko, naprave ime i karijeru.

Niti je Vinko prvi, a neće biti ni poslednji koji je pušten nizašto!

Vraćamo se na početak priče, o malom i velikom klubu. Da bi te drugi smatrali velikim, a ne sam sebe, moraš im nešto pokazati, a kud ćeš više od svojih legendi,  živih i onih koji loptu ganjaju negdje gore na dunjuluku nebeskom. Do tada, Vinko i sve “crveno – plave” Vinke počinjaće negdje kao 25…….

Pa ti stigni do legende,…..