U dva dana dva fudbalska finala Kupa. Jedan u Doboju, a jedan u Zenici. Dva grada relativno blizu jedan drugoga, a tako daleka u dva finala. Akteri, odnosno organizatori, gotovo isti, i onoga u Doboju, i onoga u Zenici.

Ali….

U Doboju finale Kupa Republike Srpske, Krupa i Rudar Prijedor. Ono malo jada stalo u dvije ili tri stotine, u Zenici 10.000! Alal vjera, majstori, tako se voli Bosna…

A, mi….Da li volimo Republiku Srpsku?

Da bi napisali sve promašaje finala, trebalo bi nam previše, a krivac je samo jedan, Fudbalski savez Republike Srpske. Kako olako shvataju da je u temelje te Republike Srpske stalo 30.000 života, a od toga više od 2.000 onih koji su igrali lopte aktivno ili rekreativno. Kako neshvataju da je prva lopta zaigrala ratne 1993. godine, i to baš u Kupu Republike Srpske. Na Vidovdan 1994. godine, kada je i staro i mlado branilo Srpsku na linijama fronta, u finalu Kozara i dobojska Sloga. Na tribinama Gradskog stadiona 5.000 gledalaca! U ratu pet hiljada insana, a juče 200! Pa kako vas nije sramota?

Nemojte samo reći” teška su vremena”, “drugo je ovo vrijeme”. Nije tačno, i neko treba da odgovara za sve ove blamaže. U sklopu FSRS ima sedam područnih saveza, i već danas dajte im domaći zadatak da na finale moraju dovesti po jedan autobus svojih polaznika škola fudbala. To će ih koštati samo jednu dnevnicu, koju rado uzimaju tokom cijele godine. 7×50 klinaca to je 350. U Srpskoj imamo 10 gradova, svaki grad da dovede po jedan autobus, to je još 500. Banjaluka kao najveći grad, administrativni, politički, kulturni, pa i sportski centar Republike Srpske, još toliko koliko svi ostali dovedu na Gradski! To je već 2.000. Npr, Doboj ima tri škole fudbala, koje okupljaju preko 500 dječaka, zar je bilo teško prozvati i zamoliti ih da dođu. Podjeliti im po sokić (ukupno 250 KM), a oni da pamte finale cijeli život. Nema ko to osmisliti, niti realizovati. Tako se gospodo gaji i pravi kult.

Članovi Izvršnog odbora FSRS ‘ko razbijena vojska. Jedan u odjelu, drugi u tigrastoj majici, treći u košulji, četvrti u džinsu. Dolaze kako hoće i tako odlaze. Otužno, ali i oslikava ono što smo svi vidjeli, da ih je sramota jučerašnjeg finala, iako su njihovi obrazi navikli na mnogo toga…..

I finale treba i mora da se igra na Gradskom stadionu. Ako je moglo u Beogradu za vrijeme SFRJ punih 45 godina, a “režali” su Zagreb, Split, Sarajevo, Skoplje….zašto ne bi moglo i u Banjaluci, pod svjetlošću reflektora. Kažu “pametnjakovići” promocija malih sredina, pa se igralo u Doboju, Modriči, Bijeljini, Prijedoru, Krupi na Vrbasu…. Pa zašto ti isti i ovo današnje BiH finale nisu promovisali u Tešnju, Ključu, Sanskom Mostu ili Konjicu? Ili u Bihaću, sasvim svejedno.

A, gdje su najveće političke figure u Doboju? Željka Cvijanović, predsjednica Republike Srpske, premijer Radovan Višković, ili sprski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Oni nisu ni znali da se igra finale u Doboju. možda bi ljudi i došli, ali ko ih je obavijestio o tome…..A i oni bi se rado uslikali i dali pehar pred 10.000 navijača, djece, mladosti Republike Srpske. Pred 200 ljudi neće, i ne trebaju nikada!

Ono u Doboju ličilo je na Radničke sportske igre u Nemili krajem 70-ih godina prošlog vijeka. Ništa lično nemamo protiv Nemile, ali tu je potekla ona čuvena “motaj kablove”, a ovi naši (čitaj FSRS) ni kablove nije znao smotati! Razglasa nema, ide himna, ljudi se gledaju između sebe. A, doček i ispraćaj svih aktera, kao u lošim krimićima. Dva predsjednika kluba finalista, Draško Ilić i Stanko Vujković, sjede u pekari “Dobojka”, i jedu burek i zalijevaju jogurtom. Na stadion su krenuli u 16.50. Možda bi i prije, da ih je neko dočekao….

I tako bi mogli do nedraga i nemila, ali nije nam to cilj. Ali nije nam ni cilj da kažemo da će sledeće godine biti bolje? Ovakvim pristupom? Nikada!

Učite od Zenice, nije sramota. Igrači su i onako prolazni, ali za razliku od naših “dušebrižnika”, njihovi vole Bosnu i Hercegovinu, mi Srpsku? Teško pitanje, i jednostavan odgovor. Ako je volimo kao što smo prezentovali finale Kupa u Doboju, bolje da se igramo rasipa.

Motaj kablove, od nemile do nedraga, i nije tako daleko. Pitajte gospodu u FSRS…..