Nada Esperanca Šakić, rođena Tambić (Livno, 4. avgust 1926 je bila pripadnik ustaša, čuvar ženskog logora Stara Gradiška, u sastavu ustaškog logora Jasenovac, žena Dinka Šakića i polusestra Vjekoslava Maksa Luburića.

Njena majka je bila udata za Ljubomira Luburića, oca Vjekoslava Maksa Luburića, a poslije smrti muža se preudala za Jozu Tambića, s kojim je izrodila još troje dece.

Osnivač logora smrti u Jasenovcu Maks Luburić, sredinom oktobra 1942. godine u dužnost uvodi i svoje dve polusestre, Zoru i Nadu, koje se ubrzo pokazuju dostojne prezimena Luburić. U ženskom logoru „Stara Gradiška“, u kome je za svega tri godine ubijeno skoro 80.000 žena i djece. Nada Tambić je bila jedna od najvećih zlotvora.

Logoraši se sjećaju da je jednom prilikom, nakon molitve u katoličkoj crkvi u dnu logora, sjedela na klupi u parku. Ispred nje, na jedno dvadesetak metara, jedna mlada zatočenica je metlom čistila lišće sa staze. Bez ikakvog povoda, Nada je izvukla pištolj i ubila je na licu mjesta. Nastavila je potom da sedi kao da ništa nije bilo!

Uvijek je bila u ustaškoj zelenoj uniformi sa opasačima, pištoljem i kamom u čizmi. Patološki je uživala u zvjerskom mučenju i najčešće ubijala bez ikakvog povoda. Postoje svjedočenja preživjelih zatvorenica koja opisuju njena klanja logorašica. Nakon pokolja bi se malo „utegla“, rukom pročešljala kosu i nastavila dalje kao da je prethodno učinila nešto najnormalnije.

U Muzeju žrtava genocida u logorima smrti Stara Gradiška i Jasenovac, Nada Tambić-Šakić je identifikovana po fotografiji u ustaškoj uniformi sa upraviteljicom logora Marijom Majom Buždon. A upravo su one, po sjećanju logoraša, zajedno sa Božicom Obradović bile takozvana „crna trojka“ koja se najviše hvalila počinjenim zločinima. U istrazi Državne komisije nakon oslobođenja, nesumnjivo je utvrđeno da su počinile niz ubistava i svirepih mučenja nad logorašicama, zbog čega je Maja Buždon osuđena na smrt. Nažalost, Nada je uspjela da pobegne iz zemlje, emigrira u Argentinu i izbjegne odgovornost za počinjena dijela.

Kada su sredinom jula 1998. godine vlasti SR Jugoslavije zatražile od Argentine njeno izručenje, sa istim zahtjevom je požurila i Republika Hrvatska. Pokazalo se, nažalost, da njen zahtjev nije motivisan željom da se sudi osvedočenom ratnom zločincu, već naprotiv, da se zaštiti od izručenja i najavljenog suđenja u Jugoslaviji. Županijski sud u Zagrebu je već naredne godine odbacio sve dokaze protiv Šakićeve, proglasio je nevinom i oslobodio krivice. Državni advokat u Zagrebu Radovan Santek je svojevremeno demantovao da je Centar „Simon Vizental“ dostavio izjave svjedoka koji su vidjeli Nadu Šakić kako ubija logoraše. Nakon tromjesečne istrage, Županijsko državno tužilaštvo je zaključilo da nema dokaza protiv Nade Šakić, te je puštena na slobodu. S obzirom na to da se osumnjičena nije mogla vratiti kući i da je bila skromnog materijalnog stanja, država Hrvatska je preuzela i obavezu staranja o njoj i njenog smještanja u starački dom. Bio je to još jedan šamar istini i pravdi.

– Osjećam se izvrsno, pravda je pobjedila. Sretna sam što sam došla u svoju zemlju, što mi je bila najveća želja – izjavila je Nada po izlasku iz zatvora.

Nada Šakić je ostala u Hrvatskoj gdje su se o njoj revnosno starali. Umjesto na robiji, Nada Šakić živjela je u elitnom domu penzionera u Zagrebu i uživala sve privilegije dostojne nacionalnog heroja i zaslužnog građanina.

Interpol je 15. 7. 2011. godine na zahtjev Srbije raspisao potjernicu za Nadom Šakić, osumnjičenom za zločine u ustaškim logorima. Istoga dana hrvatski mediji su objavili da je optužena umrla 5. februara 2011. i da je kremirana na Zagrebačkom groblju Mirogoj.

Žena zlotvor, koja je izbjegla samo dio kazne za ono što je radila po ustaškim logorima, jer prave kazne i nema. Ako ima, sad je negdje gore robija, među svojim žrtvama,….