Akademik i pjesnik Matija Bećković sasvim sigurno će izaći na predstojeće predsjedničke izbore, a u intervjuu analizira šta nas to očekuje na biralištima, te otkriva kakvu dilemu on ima tim povodom. Ipak, kako će reći, Srbiji bi možda najbolje bilo da više ne bira predsjednike, već da opet vrati kralja.

Osim o tome, Bećković govori i o položaju Srbije u današnjem svijetu, nadama da će nam svjetski moćnici Vladimir Putin i Donald Tramp pomoći, a bez dlake na jeziku ocjenjuje i stanje u kulturi, društvu, SANU…

Da li mi to konstantno živimo u izbornoj kampanji?

– Kampanja ne prestaje, ali izbora nije bilo od 1945. godine.

Kakav predsednik treba Srbiji?

– Nikakav. Srbiji treba kralj. U svojoj istoriji, Srbija je imala predsjednike vlada, ali nikada nije imala predsjednika države.

Poslije prošlogodišnjih izbora ocjenili ste da je na istim „falila samo ćorava kutija za opoziciju“. Plašite li se da bi to moglo da bude na ovim izborima?

– Trebalo bi podići spomenik ćoravoj kutiji. Bez ćorave kutije ne bi bilo „titoslavije“.

Da ste marketinški mag, koji slogan biste skovali za onog ko izlazi pred birače?

– Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.

Predlagali ste da politički lideri polažu ispit na kojem bi dobili diktat kako bi pokazali pismenost. Koliko političara bi položilo, a koliko bi pobjeglo s ispita?

– Prije će oni prilagoditi pravopis svojim mogućnostima.

Da li smijete da se kladite da bi političari s titulom doktora prošli na ovakvom ispitu?

– Nikad oni ne bi bili političari da prethodno nisu postali doktori za različite poslove i marifetluke.

 Šta prvo pomislite kad gledate prenose Skupštine?

– U strahu da svakog trenutka može izbiti tuča, radujem se što sam kod kuće.

Kakva je današnja srpska politička scena, kakvi su oni koji igraju glavne uloge?

– Sve što su imali, Srbi su naložili na vatru zajedničke države. Ujedinili smo se vjerujući da smo isti, a razjedinili da nemamo ništa zajedničko. Imali smo dva antifašistička pokreta otpora, a danas oba slove kao fašistička. Uzdali smo se u pomoć vremena, a vreme je iscurilo. Kad je proglašen kraj istorije, istorija je grunula na sva vrata. Kad je proglašena postistinita era i rečeno da je istina nevažna, istina je počela da isplivava s dna bunara. Zbog jabuke koju je zagrizao Adam isterajni smo iz raja, a u naše doba nagrižena jabuka je postala zaštitni znak našeg vremena i može ga vidjeti svako ko ima mobilni telefon.

Da li i dalje mislite da je premijer Vučić dobar glumac?

– Pitajte reditelje.

Da li bi on ili bilo koji drugi političar na tom mjestu postao novi Tito ukoliko bi Putinu za neko krupno pitanje rekao „ne“?

– Vučić bi pravi Tito postao tek ako bi Srbiji rekao – „ne“.

Koja je najoriginalnija politička izjava koju ste čuli ovih dana?

– Možda ona da to što je Crna Gora priznala nezavisno Kosovo i u Unesku glasala da su Dečani i Gračanica albanski nije upereno protiv Srbije. Kao da ni sankcije Rusiji nisu protiv Rusije.

Šta biste poželili građanima povodom Sretenja?

– Poželeo bih im Kraljevinu Srbiju.

Kako vidite položaj Srbije u današnjem svijetu?

– Srbija je prešla put od „Ave Serbia“ do šake jada. Pa ipak, da nema ovoliko stručnjaka i eksperata – domaćih i stranih – njen položaj bi bio kao nekadašnji položaj Švajcarske – prostor potreban svima.

Jesmo li kao država zaista značajni za velike svjetske sile ili mi to samo precjenjujemo sebe?

– Precjenjujemo i sebe i njih. A potcejnjujemo silu nad silama.

A kako biste ukratko opisali Srbe, a kako današnju Srbiju?

– Kao što je „titoslavija“ bila oličenje parazitskog raja u kome si mogao da preživiš ne radeći ništa, tako bi i Srbija htjela da bude lezilebovićka oaza, gdje se može biti veliki umjetnik, a da ništa ne stvaraš, te veliki stručnjak, a da ništa ne radiš. Više su na cjeni oni koji su Srbiju kamenovali nego oni koji su se od toga uzdržavali.

Jesu li u očima sveta Srbi i dalje „najgori od sve djece“?

– Odmah poslije Trampa.

Šta nismo naučili iz sopstvene istorije?

– Da ne tovarimo mrtvu kobilu.     

Čini se da nikad nismo imali veću podršku Zapada, ali kako je u praksi?

– U praksi je od tolike podrške 90 odsto stanovništva u dubokoj depresiji.

Da li smijemo da se nedvosmisleno odredimo Istok ili Zapad ili ćemo pak zauvijek voditi politiku balansiranja?

– Istok smo Zapadu i Zapad Istoku, rekao je Sveti Sava prije osam vijekova.

Hoćemo li ikad stići u EU?

– Najvažnije je putovanje. Cilj je sporedan.

Kad će nam biti bolje?

– Kad se ismije i sruši sve što vrijedi, krenućemo iz početka. S druge strane, kao seljaci koji se, radi uroka, najviše žale kad im najbolje rodi, tako se i mi pravimo da ne vidimo da ni kod drugih nije bolje.

Sve češće se zaoštrava situacija na Kosovu. Kome to odgovara?

– Putina su nazvali ubicom zato što je Krim, kao svoju teritoriju, pripojio Rusiji, a Klintona nisu iako je preko tri mora odvojio Kosovo od Srbije i pripojio Americi.

Akademik Tibor Varadi smatra da mi „čuvamo Kosovo koje faktički nije naše“. Kako vi to vidite?

– Može se reći i obrnuto: Kosovo je faktički naše, ali ga (baš zato) ne čuvamo.

Na šta tačno mi u Srbiji mislimo kada govorimo o Kosovu?

– Mislimo da Kosovo nije ni Hilarin butik, ni Bilov spomenik, ni Olbrajtkin rudnik, ni Klarkova firma. No, Srbija nikada nije izračunala materijalnu vrijednost Kosova, a ona duhovna je neizračunljiva. Kosovo nije teritorija.

Da li je Kosovo i dalje „najskuplja srpska riječ“ i „DNK srpskog naroda“?

– Samo dok bude Srba i srpskog jezika.

Šef države nedavno reče da će se, ako treba, ići i u rat za Kosovo, pa kako vam to zvuči 2017. godine?

– Jedna narodna pjesma kaže: „Rat objavi, pa ga zaboravi.“ Nadam se da će i sada tako biti.

Da li je onaj srpski voz, koji je trebalo da saobraća od Beograda do Kosova, bio provokacija ili ne?

– Svako putovanje domaćom željeznicom je provokacija opasna po život i sopstveno zdravlje.

Ramuš Haradinaj je uhapšen u Francuskoj, ali je još neizvesno da li će ga izručiti Srbiji, koja ga tereti za zločine nad Srbima. Kako vi vidite ovo odugovlačenje donošenja odluke?

– Pogriješio je što je išao u Francusku. Možda je bilo pametnije da je došao u Beograd, gdje bi ga sačekala garda.

Srbi mnogo očekuju od novog predsednika SAD Donalda Trampa. Hoće li nam pomoći?

– Konačno neko koga blate više nego Srbe… Ako pomogne sebi, Tramp će pomoći i nama. A ako ga ne ubiju, ostaće upamćen kao vođa koji je izveo prvu revoluciju bez krvi.

Ruski predsednik Vladimir Putin nas vrlo često navodno uzima u zaštitu…

– Ako zaštiti Rusiju, zaštitio je i nas i cijeli svijet. Sve što saznajemo iz novina manje-više ne moramo uzimati zdravo za gotovo.

Da li je Putinova ljubav prema Srbiji iskrena?

– Iskrenija je njegova ljubav prema nama, nego naša prema njemu.

Šalje nam i „migove“ na poklon…

– Ne namiguje nam i ne šalje samo „migove“ nego i orkestre, horove i dirigente koji nikud ne žure i ne donose tarifu po sekundama.

Nikako da se smiri situacija u regionu, stalno su tu neke provokacije… Evo, Hrvati su ovih dana podigli spomenik Stepincu. Kako vi gledate na taj čin?

– Ne znam šta se to nas tiče. Nisu ga podigli nama.

Da li i dalje mislite da je kod nas „zaostalost postala jedna vrsta mode“, da je „pomodno i popularno biti zaostao“?

– Da, to je tačno. Teretana je naša crkva. Zaostali jedino i mogu da napreduju. U tome je sva naša nada.

Kako to da „jedino zaostali imaju budućnost“?

– A ko bi drugi imao? Drugi su svoju budućnost pojeli.

Da li još vjerujete u ideje pravde, slobode i jednakosti, odnosno u takav svijet?

– U te ideje su najmanje vjerovali oni koji su ih najviše propovijedali. Vatreni zastupnici radničke klase i socijalne pravde kojima nijedan radnik nije mogao prići na kilometar.

Muzeji su nam zatvoreni, bioskopi izumiru, malo je novca za kulturu… Šta nam preostaje?

– Dodao bih Maticu srpsku, Srpsku književnu zadrugu, SANU, SPC… Da bi nas bombardovali, treba prvo dokazati da je Srbija gola ledina. A svaka zemlja bez kulture i moralnih zasluga to i jeste.

Kakav to svijet ostavljamo mladima?

– Ostavljamo im svijet bez mladih.

Pomenuli ste SANU… Da li ona danas ima ulogu u društvu kakvu zaslužuje?

– Nema. A nadam se da njena reputacija neće zavisiti od slučajnih prolaznika.

Utisak je da je ta institucija s novim rukovodstvom postala otvorenija.

– Možda da, možda ne. Samo da ne bude direktnih prenosa na Hepiju.

Da li je Akademija sa sebe skinula teret famoznog Memoranduma?

– To nikad nije zavisilo od nje. Tuđa ruka je taj teret natovarila, pa je ona može i rastovariti.

Spominje se da bi Kusturica mogao da pojača redove SANU. Kome je još mjesto u Akademiji?

– Mrtve je nemoguće nabrojati, a i živih još, hvala bogu, ima. A što se mene tiče, Kusturica zaslužuje i da bude član i da bira odjeljenje.

Akademiji prigovaraju da bi hitno morala da se podmladi.

– Neki izgleda mješaju Akademiju nauka i Vojnu akademiju. Samo što i za prijem u SANU ne predlože da se uvede regrutna komisija.

Zašto nemamo nekog novog Crnjanskog, Kiša, Miljkovića, Pekića, Andrića…?

– Možda imamo, ali se kriju pod drugim imenima da ne prođu kao ovi koji ste nabrojali.

Da li vam se čini da su ljudi nerijetko u strahu da misle svojom glavom?

– Šta će im glava pored TV ekrana?

Kako društvo da odgovori na teror rijaliti programa?

– Ne znam gde je veći rijaliti – u društvu ili na televiziji.

Prognozirali ste da će starlete nestati. Kada?

– Ne znam u čijoj su nadležnosti starlete i rijaliti programi, koje bi ministarstvo to trebalo da ukine: poljoprivrede, stočarstva, ekologije ili zdravlja. Ispada da za tu deponiju niko nije nadležan. To je jedina neman protiv koje je vlast nemoćna. A za to i nemaju vremena, a trebalo bi najmanje pet minuta. Izgleda da nas čačkanje nosa još jedino drži na okupu, taj jedini ostatak bratstva i jedinstva.

Čini li vam se da je sport jedino što okuplja i raduje čitavu naciju?

– Sport je balans između rijalitija i starleta i u tom balansu svi uživaju.

Na kraju, otkrijte nam šta ste kupili za onih 5.000 dinara koje je država nedavno dala penzionerima?

– Donirao sam ih za izgradnju „Beograda na vodi“.